Proza Svetislava Basare provokativna je činjenica srpske književnosti i kulture posljednjih četrdesetak godina. Preciznije rečeno, Basarin pripovjedački glas provocira burne reakcije otkad je progovorio ranih osamdesetih godina, pa sve do danas, kad je dvostruki dobitnik NIN-ove nagrade, autor bogatog opusa i poticaj za žustre rasprave – kako o prirodi književnosti, tako i o seksualnim preferencijama Desanke Maksimović (a i o tome jesu li baš one dovoljno relevantan književni motiv i kako se o njima uopće smije i može pripovijedati, što nas opet vraća pitanjima prirode književnosti).
O Basarinoj prozi napisano je nekoliko ozbiljnih knjiga (primjerice, knjige Igora Perišića i Maje Rogač) i obilje ozbiljnih i neozbiljnih članaka. Knjiga koja je pred nama, "Haosmos Basara" Novice Milića, iznenađuje dubinom svoga zahvata i složenošću sadržaja: to nije studija o Basarinoj prozi kakvu bismo očekivali od profesora književnosti. Riječ je o svojevrsnim meditacijama uz čitanje Basarine proze. Teme ovih meditacija su Uvod u Basaru, Uokviravanje haosa, Priča i obrti, Dvojnici, Figure, Narativ, Preko, Metafizike, Teologije, Nihilizmi. Drugim riječima, tema knjige je odgovor na pitanje što je to uopće književnost. Novicu Milića zanimaju počela, modeli, modusi, potom ono što on (i mnogi drugi) nazivaju narativom, a riječ je o mehanizmu priče, što je opet model, neka vrsta operacije, stroja koji pripovijeda. On postavlja pitanja o samoj prirodi književnog to jest primarno jezičnog – konstrukta. Zanima ga igra stvaranja i generiranja značenja, permutacije, ponavljanja, organizacija jezičnih znakova u trope, slike, sintaksu – parataksu i hipotaksu.
Zanimljivost i posebnost ove knjige, u kontekstu slične i srodne produkcije je, između ostalog, u tome što pri čitanju književnog teksta naglasak stavlja na rad jezika, a ne na proizvođenje ideoloških slojeva značenja teksta. Tu je njena posebna vrijednost, jer vraća čitatelja prvim pitanjima književnosti i ne zamagljuje mu pogled atraktivnim, prvoloptaškim tumačenjima (Basarinog) teksta. Knjiga ne piše ni o ideologiji ni o politici ni o književnom polju, nego o jedinstvenom Basarinom pismu, njegovim zakonitostima uspostave i djelovanja i učincima koje svojom začudnošću ima. Novica Milić daje Basari status kakav on i zaslužuje – čita ga kao relevantnog svjetskog pisca. "Izvlači" ga iz kaljuže palanke i stavlja na pozornicu svjetske književnosti, na kojoj je relevantna samo jedna stvar: što i kako pisac radi riječima.
Ipak, unatoč tom izmicanju iz (primarno) srpskog konteksta, autor naglašava važnost Basarinog odnosa prema Srbiji u njegovoj prozi. Novica Milić ističe da je Srbija česta tema same srpske književnosti – možda češća nego ijedna druga. Srbija je česta pozornica, pa i junakinja Basarinih priča i romana. Basaru možemo promatrati kao tzv. kritičkoga nacionalista, zaključuje Novica Milić i kaže da se radi o patriotu kojemu je stalo da urazumi vlastitu domovinu, privede je pravednosti i pomogne joj da bude mjesto za život. Basara svojim pripovjednim prozama radi na pitanju svih pitanja: kako osloviti "Boga pravde"?
To nas dovodi do stožernog pojma Basarine poetike i knjige Novice Milića: književne teologije. Što je to književna teologija? Novica Milić na to pitanje odgovara pitanjem: nije li svaka teologija zapravo književna? Riječ je o nestvarnom, izmišljenom, fiktivnom. Razlika između metafizičke i književne teologije leži u tome što je kod prve, usprkos nestvarnosti, izmišljenom i fiktivnom na koje uvijek upućuje, ipak riječ o svjetovnoj teologiji – svjetovnoj jer uređuje svijet, i to svijet svakodnevnog života za koji Kafka kaže (mnogo puta u knjizi Novice Milića!) "a mi jedino imamo samo taj". Književna teologija je zaista s one strane te svjetovnosti podijeljene metafizikom na "tamo" i "ovdje" jer je sva u govoru i čak s onu stranu govora, u šutnji, i vraća svijet pred pitanje da se odluči u svom haosmosu između kaosa kao nereda, zbrke, pukotine, ništavila i kozmosa kao reda koji će upiti postupcima osmoze u sebe kaos. U svijetu takve teologije, koja je i antropoteologija, i književna slika iz priče, govoru ostaje samo da mijenja mjesta uskličnika i upitnika, zaključuje Novica Milić: da kaosu vraća poredak riječi, a da riječi vraća iz njihovog kozmosa u pra-stanje kaosa. U kontekstu Basarine proze to znači da je teološko pitanje do kraja prebačeno, prenijeto i preokrenuto u književno; u pitanje pisanja.
U književnopovijesnom pogledu Basara je veliki nihilist konvencija, ističe Novica Milić. Zanimaju ga opća mjesta, klišeji, žanrovski i drugi obrasci. Književnoteorijski, on je jedan od najznačajnijih tvoraca pjesništva kao pesništa, upozorava Milić. Književnokritički, s njim se jedva išta može početi, zaključuje, jer je sve već završeno i ništa stoji kao osnovna vrijednost iz koje dolaze i u koju se vraćaju sve ostale. Novica Milić tvrdi i zaključuje da se stoga o Basari ne može pisati ni književnopovijesno ni književnoteorijski ni književnokritički, niti se o njegovoj književnosti može išta reći iz ma kojeg rasporeda znanja o literaturi. Možemo samo razmišljati uz njegovu književnost, čitajući je uvijek iznova, preko metafizike, pa i preko književne metafizike i preko književne teologije.
Sklona sam takvom sudu Novice Milića i zaključila bih čitanje njegove knjige, kao i čitanje Basarinih knjiga, konstatacijom da haosmos pisanja traži haosmos čitanja: upravo u integraciji dezintegracije kao strategiji čitanja vidim dobru polaznu točku za razumijevanje ovog fascinantnog opusa, a u haosmosu Novice Milića, pojmu naslijeđenom od Jamesa Joycea i Umberta Eca, čitam diskurs koji je prikladan za tumačenje majmunoopisanija i fama Svetislava Basare.
