Možda jedna lasta ne čini proljeće, ali tri ga svakako nagovještavaju. U Mali Obljaj kraj Gline, u roditeljsku kuću, nakon više od 20 godina izbivanja vratila se obitelj Lalić: Jovica, Vlatka i njihovi dječaci, sve jedan drugom ‘do uva’, Stefan (4), Đorđe (5) i Dušan (7). Njihovim povratkom, ne samo da se podmladio već ostarjeli i prorijeđeni Mali Obljaj, već i veliki dio jugozapadne Banije.
Eto, još par godina i imaćemo tri školarca, što se u ovom kraju još od Jugoslavije nije dogodilo – prabaka Milka Lalić
- Više je razloga zbog kojih se moj muž Jovica odlučio na povratak na Baniju. Prije svega, mučila ga je nostalgija za rodnim krajem i roditeljima koji su ostali živjeti u kući njegovih predaka. Rijetke posjete Baniji, jednom ili dvaput godišnje, nisu bile dovoljne da prestane misliti na ova polja i šume gdje je rođen i gdje je proveo sretno djetinjstvo. Kap je prelila čašu kad smo oboje ostali bez posla u Grocki kraj Beograda gdje smo živjeli, pa je povratak na Baniju bio sam po sebi razumljiv. Djeca i ja sada živimo kod muževog oca i njegove majke - Milana i Milke Lalić - a Jovan je otišao u Njemačku zaraditi koji dinar da možemo početi kako treba. Sada je još uvijek teško, ali posla se ne bojim. Najveći problem je što nemamo struju, pa će najstariji sin Dušan morati neko vrijeme učiti uz petrolejku, poput njegovih pradjedova - objašnjava Vlatka Lalić.
Kuća obitelji Lalić u Malom Obljaju nema struju još od Oluje, premda su je uveli još šezdesetih i masno platili. Struje nema, ali ima mnogo sreće i zadovoljstva kod svih ukućana zbog povratka djece i unučadi, što ne skrivaju, a osmijeh im ne silazi s lica. Najsretnija je, čini se, prabaka Milka.
- Hvala Bogu da sam dočekala i ovaj dan da mi se vrate unuk i njegova žena, a najviše se radujem mojim praunučićima. Odmah je kuća oživjela i sve je nekako drugačije i bolje. Srce mi je puno. Vlatka mi mnogo pomaže. Preuzela je kuhinju, ja se bavim s onim što moram svaki dan, a za to nikada dovoljno vremena. Malo mi nedostaje Jovica koji je morao u Njemačku. Treba prehraniti djecu i brinuti se za obitelj, pa ga razumijem. Eto, još par godina i imaćemo tri školarca, što se u ovom kraju još od Jugoslavije nije dogodilo. Neka je samo moj Jovica živ i zdrav. Svega će biti - optimistična je prabaka Milka.
Najstariji praunuk bake Milke, sedmogodišnji Dušan, uskoro će u školu u Glinu.
- Jedva čekam da pođem u školu, već sam nabavio i knjige. Ovdje, kod babe i djeda mi se dopada. Sve je nekako zeleno i prirodno, baš kako mi je tata pričao - kaže Dušan. Prošle godine, nekako ujesen, zaredale su pljačke na području Malog Obljaja, o kojima smo opširno izvještavali.
Tako su lopovi upali i u dvorište Milana Lalića i njegove osamdesetogodišnje majke. Dan prije nego što je opljačkan, Milan je pekao rakiju i oko 22 sata otpratio kući susjeda kojemu su nedavno također provalili u kuću i odnijeli sve što iole vrijedi. Bilo ga je strah ići noću sam, pa mu je Milan pravio društvo. Milan se vratio kući oko ponoći i zaspao. Rano ujutro probudila ga je mati vičući da su opljačkani. Lopovi su odnijeli kotao, još topao od pečenja rakije. Odmah je krenuo tragom niz strminu i na jednom mjestu pronašao odbačen dio ložišta kotla i tačke na kojima su ga kradljivci prevozili. I tu se izgubio svaki trag.
- Svi smo ovdje prilično stari i nemoćni. Evo, ja sam jedan od najmlađih mještana a uskoro ću navršiti šezdesetu. Sada je nekako strah popustio, razbojnici su pohvatani, pa novih provala i pljački nema. Od tada često naiđe i policija, malo se provozaju, pregledaju i odu. Pa smo ipak sigurniji - objašnjava Milan Lalić.
Kad se zbroje sve nedaće koje prate Milana i njegovu majku, od noćnih razbojnika do petnaestogodišnjeg mraka u kojemu žive bez struje koju su nekada imali, preko činjenice da nemaju niti pitke vode, pa po nju odlaze na kilometar udaljen šumski izvor, kao i činjenicu da žive od 1.050 kuna mjesečnih primanja, jasno je da je njihov život ovdje, na jugoistočnom ulazu u civiliziranu Evropu, čiji su i oni građani, najblaže rečeno, težak, da teži ne može biti.
Ipak, povratkom unučadi i praunučadi, sve je nekako postalo bolje i nevolje su, preko noći, potisnute u kraj. S problemima Lalića vrlo dobro je upoznata Branka Bakšić, zamjenica gradonačelnika Gline iz redova srpske nacionalne manjine.
- Često posjećujem obitelj Lalić u Malom Obljaju, a kada sam čula da su se kući vratili Jovica i Vlatka s djecom, zabrinula sam se zbog struje čiji nedostatak će sada još više zagorčavati život ovoj obitelji. Do sada su propali svi pokušaji da im se uvede struja, pa sam se obratila pismom UNHCR-u i potanko objasnila o čemu se radi. Nije trebalo dugo čekati i dobila sam odgovor kako će doći u Mali Obljaj i vidjeti što mugu učiniti. Tako je i bilo. Prije nekoliko dana stigli su terenski asistenti UNHCR-a, odvela sam ih kod Lalića, i prema svemu sudeći, problem bi ubrzo trebao biti riješen. Naime, da bi se dovela struja do Lalića, potrebno je premostiti 1.000 metara, što bi s radovima koštalo oko stotinu tisuća kuna. Lalići će dobiti solarne panele što je višestruko jeftinije, a u potpunosti će zadovoljiti njihove potrebe. Na području Grada Gline, osim obitelji Lalić, bez struje su još i Đuro Galjen iz Dragotine, Dušan Arbutina iz Majskih Poljana, Bojan Ljubičić iz Malog Obljaja i Milan Martinović iz Malog Gradca - pojašnjava Branka Bakšić.
Dok se odrasli bave strujom i vodom, Stefan, Đorđe i Dušan zaokupljeni su igrom. Puno ih je dvorište, bezbrižno i s dječjom znatiželjom upoznavaju pomalo novu okolinu u kojoj će živjeti, pod budnim okom majke, djeda i prabake. Mali Obljaj tako je dobio nove stanovnike koji su u dobroj mjeri popravili starosni prosjek u cijelom kraju, a da to i neznaju. Ove tri laste zasigurno čine proljeće.
