Iako stupovi s električnom žicom u zaboravljenom i raseljenom zaseoku Studena sela Mali Obljaj, južno od Gline, prolaze svega metar do dva od njene kuće, Dinka Ljubičić već 13 godina nije priključena na električnu mrežu, a prema svemu sudeći, neće nikada ni biti.
Čim se Dinka vratila iz Srbije svojoj kući na Baniju, otišla je u mjesnu Elektru, kako bi podnijela zahtjev za priključak na struju. Tamo su brzo utvrdili da se u zemljišnim knjigama, kao vlasnica drvene potleušice vodi majka njenog pokojnog muža, koja je davno umrla i pokopana u Srbiji, pa je zahtjev odbijen, dok se to ne sredi. Raspitivala se na sve moguće načine i zakucala na mnoga vrata u Hrvatskoj i Srbiji gdje je dotična starica živjela, no od svega nikakve vajde. Naime, trebalo je provesti ostavinsku raspravu u Srbiji, advokati su tražili da se sve pozamašno plati, a Dinka jedva spaja kraj s krajem. Nema novca za advokate, a ako bi nekako to i riješila, nema novca da plati Elektri novi priključak. To je pozamašan iznos, pa tako ona i njena dva sina žive u mraku, bez hladnjaka, televizora, radio prijemnika, odsječeni od svega i vraćeni na način života od prije sto godina.
Mještani Malog Obljaja sami se snabdijevaju vodom na način ‘uradi sam’. Voda nije higijenski ispitana
- Ja mislim da nikad neću ni imati struju, jer te silne novce nemam odakle namaknuti. Živim ovdje sa dvojicom sinova, Vasom i Bojanom. Oni spavaju u malenoj, staroj drvenoj kućici u kojoj se obnova sastojala u tome da je uređena jedna sobica za nas troje. Ja sam prisiljena živjeti u nedovršenoj katnici koju smo počeli zidati još prije rata, no nikad nije završena, niti će biti. Uz to, napola je izgorjela u ratu. Sinovi ne rade nigdje, tu i tamo odrade neke fizičke poslove u šumi za neku crkavicu i živimo uglavnom od 800 kuna moje socijale. Supruga Dragana izgubila sam u ratu, pa se sama borim. Onaj tko to nije probao, nema pojma što znači živjeti bez struje. U gradovima, kad nestane struje na par sati nastane panika, a ja je nemam već 13 godina i kako je krenulo, bit će još toliko. - žali se Dinka.
U glinskoj Elektri direktor Ivica Nogić odbija bilo što reći, jer se prvo, kako kaže, treba obratiti šefovima u Sisku ili Zagrebu, pa ako oni odobre, onda nešto može izjaviti. Ipak, uspjevamo saznati da se Dinka ne može priključiti na elektromrežu sve dok se stvari oko imovine ne raščiste. To što ona nema novaca za advokate, nije problem Elektre. A i kad eventualno zemljišne knjige dovede u red, trebat će platiti priključak. Isti onaj priključak koji su ona i njen muž platili desetljećima prije rata, kada su posjekli bandere iz svoje šume, svojim rukama kopali i postavljali stupove, te sve pripremili za dovođenje električne mreže. Što se tiče one ljudske, humane i socijalne strane, o tome u Zakonu ne piše ništa, pa se ništa niti ne primjenjuje. Sve po zakonu.
No, kada bi život bez struje bio jedina nedaća Dinke i njenih sinova, još bi bilo i dobro, jer su već nekako na to navikli. Jednako važan, ako ne i važniji problem imaju s vodom. Vodovod u Malom Obljaju izgrađen je samodoprinosom mještana još 1974. godine. Svaka kuća platila je iznos koji se danas može mjeriti s vrijednošću jednog teleta. Mještani su dali i velik broj radnih sati za kopanje i postavljanje cijevi kroz selo. Sve je to funkcioniralo do Oluje. Kad su se ljudi počeli vraćati, vode u cijevima bilo je toliko malo da nije bilo dovoljno ni za piće, a kamoli za pranje ili napajanje stoke. Na mnogo mjesta cijevi su zbog neodržavanja napukle i voda nije dolazila do slavina. Obratili su se glinskom Vodovodu, gdje im je rečeno da je riječ o štetnim, azbestnim cijevima i da za sada nema novca za izmjenu.
Kako nisu mogli živjeti bez vode, odlučili su, prije desetak godina, uzeti stvar u svoje ruke. Organizirali su se i počeli priskupljati novce. Za skupljeni novac kupili su dvije crpke, potopili ih u izvor u dolini, u zaseoku Crljena i problem rješili samo djelomično. Naime, zbog starosti crpki, one se puštaju u rad samo jedan sat ujutro i jedan sat navečer. Samo u to vrijeme - tko što ugrabi, ugrabi. U čitavom projektu grad Glina nije sudjelovao niti savjetom, a kamoli novcem.
- E, vidite, ta voda je meni jednak problem kao i struja. Što ja mogu ugrabiti za sat vremena? Nekada mislim da je dosta, pa mi fali, nekada je ugrabim previše i nikako da nađem mjeru. A ne znam ni da li je ispravna za piće. Nekad je pijemo, nekad ne. Nitko nikada nije ispitivao ispravnost te vode. Na sreću, još se nitko nije zarazio niti razbolio – kaže Dinka Ljubičić.
Direktor gradskog Vodovoda u Glini Matija Rom, na naš upit o crpkama i snabdijevanje vodom mještana Malog Obljaja, sliježe ramenima i objašnjava kako o tome ništa ne zna. Pokušavamo pojasniti da ljudi upotrebljavaju vodu koja nije higijensko-epidemiološki ispitana, što može imati kobne posljedice po zdravlje, no Matija Rom je kratak i nejasan: ‘O tome ja ne znam ništa‘.
Nedostatkom struje i traljavim, ali i opasnim snabdijevanjem vodom, nije završena lista nedaća koje pritišću Dinku Ljubičić i njene sinove. Naime, stanje puta do njihovog zaseoka toliko je loše da je teško doći do Studene, a za kišne jeseni ili zimi, gotovo nemoguće. Uzak šumski put neredovito se nasipa, a pravi problemi nastaju zimi.
- Valjda se ovaj zaselak i zove Studena zbog hladnoće i studeni. Kad zaspu snijegovi, on se vrlo rijetko čisti i nas nekoliko koji ovdje živimo, snalazimo se kako znamo i umijemo. Prošle godine sam se zimi vraćala iz Srbije. Iz autobusa sam izašla na autobusnoj stanici u Glini u dva sata ujutro. Krenula sam pješice prema Malom Obljaju. Prvih 7-8 kilometara išlo je nekako, ali kad sam se odvojila od glavne ceste, snijeg je bio do pasa. Prtila sam kroz mrak i nekoliko puta izgubila pravac. Kući sam došla nakon 9 sati hoda, iako ima samo 13 kilometara puta - prisjeća se Dinka Ljubičić.
