Napad titana (Shingeki no Kyôjin), scenarij i crtež Hajime Isayama (prevela Adrijana Miladinović, Darkwood, Beograd)
S radošću možemo konstatirati kako je u protekle dvije-tri godine došlo do istinskog booma mange na našim prostorima, u prvom redu u Srbiji. Munjeviti globalni rast popularnosti japanskog stripa, profiliranje kritične mase čitateljstva (uglavnom onog mlađega, koje je odrastalo uz ekranizacije mangi, tj. uz anime), kao i formiranje generacija prevoditeljica i prevodilaca s japanskoga vjerojatno su podjednako doprinijeli tom uzletu. Pritom je važno napomenuti da se manga izdanja iz Srbije, za razliku od onih literarnih, mogu naći u više knjižara u Hrvatskoj. Za početak, veterani stripovskog izdavaštva Darkwood već su na dvadeset i nekom tomu "Napada titana", jednog od komercijalno najuspješnijih i ujedno kritički najhvaljenijih manga serijala u 21. stoljeću. Akcijski triler Hajimea Isayame vodi nas u steampunk svijet inspiriran Vajmarskom Republikom, a njime haraju zombi kanibali divovskog rasta poznati kao titani. Nitko ne zna odakle oni dolaze, ali su u trenutku kad ih upoznajemo oni već desetkovali glavninu čovječanstva, dok ostaci ljudske vrste žive u kompleksnom sistemu gradova-bedema. Protagonist Eren Yaeger, član elitnog odreda za borbu protiv titana, koji su mu svojedobno masakrirali majku, za vrijeme jedne akcije otkrije da posjeduje nevjerojatnu sposobnost: kad okusi vlastito meso, preobrazi se u titana. Kroz serijal pratimo Erenov fanatični rat protiv titana, kao i njegovu mučnu istragu o vlastitom porijeklu, prirodi i svrsi. "Napad titana" započinje kao klasični akcijski shōnen, da bi brzo evoluirao u kompleksnu i izazovnu pripovijest o preživljavanju, ljudskosti i sivim zonama morala. Pritom je Isayama svoj rudimentarni, "prljavi" stil crtanja vremenom uspio razviti u savršen vizualni medij za priču koju pripovijeda. Treba reći i da "Napad titana" pobuđuje kontraverze kao malo koja manga: mnogi u serijalu vide apologiju japanskog izolacionizma i ksenofobije, imperijalizma, pa čak i povijesnog nacizma. Sud o tim aspektima rado ćemo prepustiti publici: u svakom slučaju, možemo joj jamčiti da je ova saga neće ostaviti ravnodušnom.
Oblik glasa (Koe no Katachi), scenarij i crtež Yoshitoki Ōima (prevela Adrijana Miladinović, Beograd, Čarobna knjiga)
Drugi serijal na koji skrećemo pažnju teško da bi na žanrovskom, stilskom ili estetskom planu mogao biti različitiji od prvoga. Međutim, "Oblik glasa" Yoshitokija Ōime također je kultno ostvarenje, i to takvo koje rječito demonstrira što sve manga može biti onkraj uobičajenih sižejnih i pripovjednih konvencija zbog kojih inače volimo ovaj medij. "Oblik glasa" pripovijeda o nesvakidašnjem odnosu školskoga nasilnika Shoye i gluhe djevojčice Shoko. Shoko je isprva Shoyina omiljena žrtva, kojoj se uživa rugati i ponižavati je pred svima, pri čemu nailazi na masovnu podršku. No nakon što ga razrednik pred svima ukori kao nasilnika, Shoya preko noći postaje stigmatiziran, a oni koji su ga do jučer podržavali i poticali sada ga zaobilaze u širokom luku. Šest godina kasnije, u srednjoj školi, usamljeni i depresivni Shoya odlučuje potražiti Shoko i pokušati se iskupiti za svu nepravdu koju joj je nanio. "Oblik glasa" objavila je još jedna kuća iznimno aktivna na polju mange, Čarobna knjiga, dok izvrstan prevodilački posao i u ovom slučaju potpisuje veoma produktivna Adrijana Miladinović.
Solanin (Soranin), scenarij i crtež Inio Asano (prevela Martina Kolak, Crtani romani šou, Zagreb)
Za našu treću preporuku zaslužan je jedan izdavač iz Hrvatske – i to ne bilo koji. Najstariji stripovski con na ovim prostorima, Crtani romani šou, u svoju je izdavačku djelatnost uvrstio i manga klasik Inija Asana "Solanin". Posrijedi je pripovijest o zajedničkom životu Meiko i Tanede, dvoje mladih ljudi u emocionalnoj vezi koji baš i ne znaju što bi sa sobom. Puni su strahova i nesigurnosti, a drakonski zahtjevi i očekivanja japanskog društva ne ostavljaju im prostora i vremena da ozbiljno razmisle o vlastitim životnim izborima, perspektivama, pa ni željama. Dok s mukom navigaju "odraslim" svijetom Meiko i Taneda uvijek se iznova sudaraju sa starim, naoko nesavladivim pitanjem: što znači biti sretan? U odnosu na ostatak Asanovog opusa, "Solanin" je tonom vedriji, izravnije ispripovijedan i likovno "čišći"; lišen je kako nadrealističkih crtačkih zahvata tako i folklorne simbolike karakterističnih za tog autora. Dodamo li tome i efektan prijevod Martine Kolak, koji gotovo idealno prianja uz duh teksta i crteža, kao i činjenicu da obuhvaća samo dva toma, možemo zaključiti da "Solanin" među ostalim predstavlja i dobru ulaznu tačku u kulturu mange.
