Kako je školsko okruženje devedesetih utjecalo na proces formiranja svijesti o pripadnosti državi, naciji i etničkoj zajednici jedno je od pitanja kojim se znanstvenica Ivana Polić bavi u svom istraživanju "Škola kao topos djetinjstva: sjećanja djece devedesetih" koje je nedavno, u sklopu programa "Djeca devedesetih" u organizaciji Petra Bagarića i Orlande Obad iz Instituta za etnologiju i folkloristiku, predstavila u Zagrebu. Ova povjesničarka iz okolice Rijeke trenutno predaje na Sveučilištu u Kaliforniji u San Diegu gdje završava svoj doktorat, a s njom smo razgovarali o zaključcima do kojih je došla istražujući načine na koje su djeca bila uključivana u ideološki diskurs u Hrvatskoj i Republici Srpskoj Krajini.
Koji je bio fokus vašeg istraživanja?
Kao povjesničarku i nekoga tko se bavi društvenom znanošću zanimaju me uloga i važnost djeteta u velikim društvenim procesima kao što su izgradnja nacije i nacionalnog identiteta te izgradnja i održavanje nacionalne kohezije. U ovom istraživanju zanimala me uloga osnovnoškolske djece u izgradnji nacionalnog identiteta koji se bazirao na etničkom identitetu tokom rata u Hrvatskoj. Željela sam istraživanjem obuhvatiti i hrvatsku i srpsku etničku skupinu jer smatram da su obje skupine integralne i vrlo važne za razumijevanje našeg ratnog i poratnog nasljeđa. Čini mi se da je ta tema, pogotovo što se tiče teritorija koji je bio pod srpskom kontrolom, dosta neistražena. Važna mi je činjenica da se život nastavio odvijati i na tim područjima koja su za Hrvatsku bila okupirana, a za stanovništvo koje je živjelo na tom prostoru to je bilo teritorij Republike Srpske Krajine. Mislim da je to nešto što se s društvenog aspekta ne bi trebalo zanemariti, pogotovo zato što je i to bio prostor nečijeg odrastanja i djetinjstva. Većina historiografije se uglavnom bavi odraslim akterima, a povijest djetinjstva, pogotovo u recentnim povijesnim trenucima, nije baš dobro istražena.
Lijepljenje udžbenika
Koja ste sve područja istraživali i na koje su načine djeca bila uključena u ideološke narative?
Odlučila sam se za nekoliko sfera jer sam željela ponuditi cjelovitiju sliku od samog aspekta školstva. Istraživala sam dvije perspektive. Prva je bila način na koji se o djeci govorilo u državnim medijima, kakva je bila vizija djeteta u to vrijeme i kako su djeca bila uključena u ideološke narative. Druga je školstvo, istraživala sam što su djeca učila, prema kojim programima su se obrazovala, kako je bilo zamišljeno da se obrazuju i da im se gradi identitet. Istraživala sam i popularnu kulturu, odabrala sam dječje časopise koji su im bili dostupni putem škole i potrošačke proizvode. Dakle, istraživala sam obrazovanje, medije i popularnu kulturu, tj. udžbenike, dječje časopise i medijsku građu iz tog razdoblja, a važan dio istraživanja bili su razgovori sa sugovornicima koji su u vrijeme rata išli u osnovnu školu.
U Krajini je bilo odlučeno da se do daljnjeg koriste udžbenici iz Srbije, odnosno tada SR Jugoslavije. Učenici nisu mogli dobiti puno informacija o Krajini, tako da su bili izloženi improvizaciji učitelja
Na medije, obrazovanje i popularnu kulturu uglavnom je utjecala politika. Na koje su se načine u političke svrhe, u smislu političke propagande, koristila djeca?
Dijete zbog svojih karakteristika nije sposobno razlikovati nijanse brojnih utjecaja i upija ono što vidi od roditelja, vršnjaka i u medijima. Smatram da vrlo često djecu, što je, naravno, neizbježno i potrebno, vidimo kao žrtve rata, ali smatram i da naše društvo još ne vidi pravu ulogu djeteta u političkom utjecaju jer djeca nisu samo subjekti koji primaju sadržaj, nego taj utjecaj interpretiraju i koriste u izgradnji vlastitog identiteta, što je i bio cilj medijskog utjecaja. Što se tiče medija, tokom rata djecu, naravno, uvijek vidimo kao žrtve, ali taj identitet žrtve je korišten i u svrhe kako bi se onaj etnički drugi demonizirao. Djeca su na političkim plakatima i na plakatima za mobilizaciju, u promotivnim spotovima političkih kampanja. Vidimo ih uplakane u vijestima, no vrlo često nije bilo roditeljskog odobrenja da se to dijete nađe pred kamerom. Nije se razmišljalo kako će izloženost u medijima utjecati na daljnji život te djece. Zaboravljamo da je rat u devedesetima na području bivše Jugoslavije bio prvi konflikt koji su Europljani i ljudi širom svijeta mogli pratiti na televiziji na dnevnoj bazi. Mediji su bili akteri u ratu i upravo kroz medije je potencirana uloga djece kao žrtava koje prije svega imaju etničku pripadnost, dakle pripadaju jednoj strani u ratu.
Kada su u pitanju djeca, je li postojala neka razlika u propagandi između slobodnog teritorija Hrvatske i Republike Srpske Krajine?
Princip je bio isti, ali je fokus bio malo drugačiji. U Hrvatskoj su djeca bila simbol mlade države koja je nakon toliko stoljeća postigla svoju neovisnost i predstavljala su tu simboliku budućnosti države. Brojni tadašnji politički posteri i kampanje HDZ-a uključivali su djecu. Što se tiče teritorija RSK i srpskog kolektivnog sjećanja, djeca su bila više simbol povijesne patnje koja se veže prvenstveno uz Drugi svjetski rat. Srpska djeca koja su ubijena u tom ratu, posebice u ustaškim logorima i prihvatilištima, jedan su od najvećih simbola srpskog kolektivnog stradanja. To se nastavilo s događajima uoči i nakon "Oluje", naročito s odlaskom ljudi u koloni. Ta patnja djece se, prije nego što je završio rat u Hrvatskoj, potencirala referirajući se na žrtve ustaškog režima, pa se nastavilo kroz priče ljudi koji su izbjegli iz Krajine. Mehanizmi su bili vrlo slični, provodili su se putem medija. Bilo je puno poveznica između ustaškog režima i nove hrvatske vlade u javnoj sferi i u srpskim medijima, gdje je bilo teško razlikovati prošlost od sadašnjosti.
U jednom trenutku teritorij RSK i teritorij Hrvatske razdvajaju se i kada je obrazovni sustav u pitanju. Kako je to izgledalo?
U tome su prednjačili hrvatska vlada i Ministarstvo obrazovanja. Zahvaljujući svojim resursima mogli su konsolidirati državne institucije, iako situacija nije bila idealna. Ministarstvo je vrlo brzo pristupilo promjeni udžbenika. Naravno, udžbenici se ne mogu odmah iz korijena promijeniti. U početku se, posebice u udžbenicima predmeta od nacionalnog značaja, kao što su povijest, jezik, priroda i društvo i geografija, prvo izbacivao jugoslavenski kontekst. U toj inicijalnoj fazi bilo je mnogo improvizacije, čega su se sjećali i sugovornici. Primjerice, mnogi koji su se obrazovali prema prijeratnom socijalističkom pa kasnije novom hrvatskom programu, prisjetili su se prestanka učenja ćirilice i obrađivanja mnogih aspekata sličnosti između hrvatske i srpske književnosti – u toj prvoj fazi dijelovi udžbenika s ćirilicom preskakali su se, križali ili lijepili. Škole koje su imale imena partizanskih narodnih heroja mijenjale su nazive. Došle su upute o novom načinu oslovljavanja i prestanku korištenja riječi koje su se više koristile u srpskom jeziku ili asocirale na socijalistički kontekst. Srpski pisci su se isključivali iz lektire, a uvrštavani su neki hrvatski pisci koji nisu bili toliko poznati, ali su imali neke patriotske teme koje su tada bile poželjne. Novi udžbenici povijesti su kao glavnu temu naglašavali hrvatsku težnju za neovisnošću kroz stoljeća, a ne više Hrvatsku u jugoslavenskom kontekstu. Školstvo je bilo izrazito ideologizirano i u tom smislu nije predstavljalo značajan iskorak u smislu poticanja kritičkog mišljenja.
Sugovornici starije dobi rekli su mi da termini kao što su "Hrvat", "Srbin", "katolik", "pravoslavac" nisu bili poznati do kraja osamdesetih, kada se taj diskurs počeo potencirati. Škola je bila politizirana i učenici su počeli jedni druge gledati kroz tu prizmu
Kako je to izgledalo na području Krajine?
Za to vrijeme u Krajini je bilo odlučeno da se do daljnjeg koriste udžbenici iz Srbije, odnosno tada Savezne Republike Jugoslavije. Oni nisu tako brzo kao u Hrvatskoj mijenjali udžbenike, pa u prvoj fazi konflikta on nije detaljno spominjan. Udžbenici koji su počeli pristizati u RSK odnosili su se pretežito na Srbiju u jugoslavenskom kontekstu. Učenici nisu mogli dobiti puno informacija o Krajini, tako da su bili izloženi improvizaciji učitelja. U usporedbi s Hrvatskom, u Krajini su bili puno lošiji uvjeti u školama, u brojnima nije bilo ogrjeva i osnovnih školskih resursa. Kada su u pitanju udžbenici, oni učenicima nisu pružali osjećaj doma u smislu da su bili prilagođeni njihovoj zajednici. Od 1992. godine i srpski udžbenici nacionalnih predmeta se mijenjaju i počinju predstavljati srpski narod kao žrtvu i kao glavnu temu, pa tim selektivnim narativom isto doprinose međuetničkoj netrpeljivosti.
U to vrijeme učenici se u školama počinju dijeliti na Hrvate i Srbe – što je sve utjecalo na takvu podjelu?
To je prvenstveno dolazilo iz njihovog okruženja, ali i iz medija koji su bili sveprisutni. Škola je bila prostor gdje su se ti pojmovi i fraze testirali. Oni sugovornici koji su bili starije dobi rekli su mi da termini kao što su "Hrvat", "Srbin", "katolik", "pravoslavac" nisu bili poznati do kraja osamdesetih, kada se taj diskurs počeo potencirati. Škola je bila politizirana i učenici su počeli jedni druge gledati kroz tu prizmu jer su upijali ono čemu su bili izloženi. Oni su to prihvatili najprije kao način komunikacije, a kasnije je to postao razdor među djecom, mnogi su bili zadirkivani zbog svoje etničke pripadnosti. To je bio način na koji je politika ulazila u škole, iako to, naravno, ne bi smjela. Kroz razgovore sa sugovornicima saznala sam i da su brojni učitelji direktno ili indirektno izražavali svoja stajališta u razredu. To se posebno vidjelo u školama koje su bile etnički mješovite. Vizija djeteta bila je jako nacionalistički i ideološki obojana. Možda to kao društvo nismo spremni priznati, ali djeca su isto tako bila politički subjekti. Djeca su, osim što su bila žrtve, bila i agenti u stvaranju kohezije koja je u to vrijeme bila vrlo etnički obojana.
Uloga dječjih časopisa
Istraživali ste i popularnu kulturu, kako se u njoj očitovala politiziranost?
Htjela sam obraditi i popularnu kulturu zato što je utjecaj medija u devedesetima bio toliko jak da nije zaobišao ni djecu. Odlučila sam da ću analizirati dječje časopise koji su bili najpopularniji. U Hrvatskoj su to bili "Modra lasta", "Smib" i "Radost" koji su se mogli nabaviti putem školske pretplate pa su bili dostupni. Zbog specifične situacije i nedostatka resursa, na području Krajine bilo je manje dječjih časopisa. Stoga su u dnevnim novinama bile stranice posvećene djeci, na taj su način u toj paradržavi nastojali kompenzirati nedostatak službenih resursa. Osim dječjih časopisa, analizirala sam i neke potrošačke proizvode za djecu. U Hrvatskoj je to npr. bio album "Cro Army". To je bilo izdanje Kraša, prodavali su se albumi, a sličice, u obliku maskota odjevenih u hrvatske uniforme, bile su u čokoladicama "Životinjskog carstva". Ideja je bila da djeca putem tih sličica uče kako izgleda oprema hrvatske vojske, kako izgleda njihovo naoružanje. To je bio način da se djeca uključe u vojnu kulturu koja je bila vrlo bitna za etnonacionalnu koheziju. Poanta je da je i kroz popularnu kulturu vršen ideološki utjecaj na djecu.
Kao povjesničarka, kako gledate na obrazovni sustav danas, posebno na udžbenike povijesti?
Danas je, naravno, situacija bitno drugačija nego ratnih godina. Profesori danas mogu izabrati koji im udžbenici najviše odgovaraju, dakle postoji veća mogućnost izbora. Također, dobro je što se povijest danas više percipira kao dinamičnija znanost, koja uključuje razne suvremene pristupe. Eurointegracijski procesi su doprinijeli uvođenju nekih standarda obrazovanja koji više naglašavaju ulogu povijesti u građanskom odgoju i u individualnoj i kolektivnoj odgovornosti. O nekim teškim temama danas se može učiti iz više različitih vrsta izvora, uz virtualne ture i digitalne alate, udžbenici više potiču učenike na kritičko razmišljanje i daju smjernice za daljnje istraživanje. Svakako, puno toga ovisi o profesorima i njihovom predstavljanju gradiva. Uvijek, dakako, ima prijepora oko udžbenika što se tiče količine faktografije, tematske podjele i obrade tema koje su i dalje predmet ideoloških debata, ali po pitanju dostupnosti informacija čini mi se da stvari idu nabolje.
Česte su polemike trebaju li učenici posjećivati Jasenovac ili Vukovar, oba mjesta ili nijedno. Što mislite o tome?
Smatram da je bitno da se posjete oba mjesta zato što su ona dio naše povijesti i društvenog nasljeđa. Važno je da učenici pritom ne dobiju samo ideju prostora, već da dobiju cjelovitu sliku kompleksnih povijesnih događaja i procesa. A često ne dobiju cjelovitu sliku, npr. dovoljno informacija o postojanju i dimenziji stradanja i žrtava s različitih strana. Te su inicijative potrebne, pogotovo na ovim našim prostorima gdje ideološki prijepori još uvijek dijele društvo i utječu na formiranje identiteta mladih. Bolje društvo možemo graditi s mladim ljudima koji imaju sposobnost kritičkog razmišljanja i prosuđivanja informacija iz različitih vrsta izvora, pogotovo danas kada su neprovjerene informacije posvuda. Naša zadaća kao učitelja je da im omogućimo da uvijek propituju i da na temelju pristupa informacijama oblikuju svoje stavove.
