Do 14. jula u Beogradu se održava pilot-izložba "Lavirint 90-ih" koja je plod dvogodišnjeg rada pojedinaca, stručnjaka, aktivista i partnerskih organizacija iz zemalja bivše Jugoslavije, a ideja je da se ta decenija sagleda iz (što) više uglova. Kako vidite proces izlaska iz labirinta u koji smo upali 90-ih?

Proces izlaska iz labirinta 90-ih počinje sa spoznajom da smo i dalje u tom labirintu, da smo u njega upali krajem 80-ih i da konstantno već 30 godina udaramo glavom u iste zidove. Završavamo u slijepim ulicama, tražimo izlaz ponavljajući greške, vrtimo se zapravo u krug. Nismo uspjeli tu dekadu pospremiti u neki muzej. Ona se i dalje pojavljuje u istim sloganima, u istoj retorici i često u istim osobama. Monstrumi iz tog labirinta danas su na slobodi, medijima, ne kaju se za svoje zločine. Neki vinovnici nisu među živima, ali njihove ideje i dalje žive.

Ukratko, 90-e su izvor svega onoga što i danas opterećuje postjugoslavenska društva. Tamo gdje se dogodilo apsolutno nasilje, etnička čišćenja i genocid; tamo gdje se dogodila kriminalna privatizacija javnog i zajedničkog dobra – tamo su korijeni generalne korupcije i kriminalizacije ovih društava. Puno je razloga da se okrenemo toj dekadi i da je pokušamo upoznati na jedan drugi način. Ova izložba je taj drugačiji način koji dosad još nismo oprobali.

Izložba je dio dugoročne inicijative osnivanja regionalnog centra za pomirenje, obrazovanje i buduću saradnju "Muzej 90-ih" koja se osim spomenute izložbe realizira i putem internetske stranice. Na njoj su između ostalog audio i video zapisi nekih od najvažnijih učesnika antiratnih pokreta 90-ih, a pozivate i sve zainteresirane da vam pošalju svoja sjećanja na 90-e. Što planirate uključiti u "Muzej 90-ih"? Koji vam se pravci istraživanja otvaraju?

Kao što posjetitelji izložbe mogu vidjeti, ona je organizirana tematski. Teme su, na primjer, dom, simboli, obmana, nasilje, jedna ključna godina – '95, ili noć, ali i nepristajanje. Osim čudovišta koja sam spomenuo, među kojima su ideolozi i izvršitelji zla, što uključuje čitav niz ratnih zločinaca, a mnogi od njih su danas na slobodi nakon odsluženih kazni, ili izdržavaju doživotnu robiju, ova izložba ima i svoje heroje. To su oni koji nisu pristali na kolektivno ludilo, koji su zaštitili svog susjeda, koji su se aktivno borili da baš sve ne ode u potpunu katastrofu.

Ti heroji su glumci u Sarajevu pod opsadom, koji su sa Susan Sontag radili predstavu "Čekajući Godota". Ali i ne samo sa njom, nego su sve četiri godine riskirali svoj život da bi stvarali teatar i kulturu. Jedan od tih heroja je Nedjeljko Galić, "Schindler iz Ljubuškog", čovjek koji je na svoju ruku, riskirajući svoj život i život svoje obitelji, spasio gotovo hiljadu Bošnjaka iz hercegovačkih logora. Ti heroji su Žene u crnom, koje su od početka rata, dok je gorio Vukovar, demonstrirale protiv rata. Ti heroji su također feralovci koji su spasili obraz hrvatskog novinarstva i intelektualnu scenu od potpunog srozavanja u nacionalističko ludilo.

Ti heroji su ljudi poput Srđana Aleksića, čovjeka koji je spasio svog sugrađanina, Bošnjaka kojeg su željeli ubiti – i sam je ubijen. Ti heroji su i neki od oficira JNA koji su odbili da pucaju po hrvatskim gradovima. Heroj o kojem niko ništa ne zna je onaj čovjek iz Valjeva koji je uzeo tenk s vukovarskog ratišta i odvezao ga direktno ispred savezne skupštine u znak protesta. Tih heroja ima jako puno i o njima jako malo znamo.

Kada uđete u jednu dekadu otvaraju se brojni rukavci da biste je prikazali u manifestacijama koje nisu samo rat i žrtve i stradanje, nego su tu, na primjer, čuveni rave partyji u Zagrebu '93. i '94. Konačno, u 90-ima je bilo i nešto što smo nazvali "sreća". Bilo da se radi o djeci koja dočekuju Djeda mraza u opkoljenom Sarajevu ili o onim čuvenim nasmijanim sarajevskim mladencima. Oni su svojim optimizmom osvojili svijet, a eto danas su srećom živi i i dalje su u braku. Konačno, sreću smo i tada tražili, a izgleda da je i dalje tražimo u anksioliticima, u upotrebi tableta za smirenje, po čemu je ova regija u samom svjetskom vrhu i dan-danas. Ili, konačno, u korištenju droga kao što je ecstasy.

Vidjet ćemo kamo će nas odvesti rad na ovom projektu, u istraživanje muzike koja se proizvodila 90-ih ili možda u istraživanje humora. U svakom slučaju, ova izložba koja je otvorena u Beogradu je samo pilot, dakle platforma koja će biti otvorena za daljnje širenje s ciljem da konačno spoznamo tu epohu i da je pospremimo u muzej, u "Muzej 90-ih". Vidjet ćemo da li ćemo u tome uspjeti...

Ideja je i da "Lavirint 90-ih" obiđe gradove u regiji. Znate li već koje je sljedeće odredište? Je li "pospremanje" 90-ih uopće moguće bez regionalne suradnje?

Nemoguće je napraviti nešto poput "Muzeja 90-ih" bez regionalne suradnje. Cilj "Muzeja 90-ih" je da postane regionalni centar za pomirenje, obrazovanje i buduću suradnju. Izložba dogodine putuje u Sarajevo, gdje će biti proširena i konačno postavljena u novom prostoru pa ćemo labirint morati izgraditi ponovo, a 2025. stiže u Zagreb, opet u drukčijoj postavi.

Nadamo se da će ova izložba u nekom obliku putovati i dalje po regiji, kako bismo jednog dana uspjeli prikupiti dovoljan fond da pokrenemo "Muzej 90-ih". Ostaje samo da se nadamo da će dotad neki od problema s kojima se i dalje suočavamo biti, ako ne već riješeni, onda barem marginalizirani. Ostaje bojazan da se to neće dogoditi, nego da nas čeka još puno ponavljanja, još puno udaranja glavom u zid s već poznatim posljedicama.