Na programu ovogodišnjeg Festivala svjetske književnosti, u dvorani Zagrebačkog kazališta mladih, među standardnim se diskurzivnim događanjima našla i izvedbena produkcija beogradskog Udruženja KROKODIL. Predstava "Urotnici" Vladimira Arsenijevića i Igora Štiksa transmedijski je produžetak izdavačkog projekta "Zajednička čitaonica" u kojemu među tankim koricama knjižica-dubleta prostor dijele parovi vrlo različitih autora i autorica.
Tako se uz Dašu Drndić pod temom anti/fašizma našao Andrej Nikolaidis, a pored Dubravke Ugrešić o egzilu piše Semezdin Mehmedinović. "Urotnici" također u kontakt dovode različite književne ličnosti stavljajući u središte mladog Miroslava Krležu, kojega u varijaciji na Dickensovu "Božićnu pjesmu" kroz budućnost književnosti (i Jugoslavije) vodi duh Bogdana Bogdanovića. Njih dvojica susreću Borku Pavićević, Aleksandra Hemona, Danila Kiša, Svetlanu Slapšak, Predraga Matvejevića, sve u različitim fazama života ili smrti, u grozničavom snu o Književnosti i Europi.
S premisom satiričkog hommagea koja može lako proklizati u infantilnu igru, "Urotnici" se zapravo ne pomiču s početka, unatoč cjelovečernjem trajanju. Arsenijević i Štiks su se po vlastitim riječima dobro zabavljali pišući tekst, no za ishod bi možda bilo bolje da su se manje zabavljali ili da se teksta uhvatio kakav dramaturg bez milosti koji bi poštrihao viškove i koji put vratio rukopis autorima da barem donekle discipliniraju dramski tok. Ovako su "Urotnici" više interna dramatizacija nekih elemenata izdavačkog projekta čija važnost i ozbiljnost počivaju negdje drugdje; u suštini neadekvatna za javnu izvedbu u jednom od središnjih gradskih kazališta.
Pritom ne pomaže ni redatelj Boris Liješević, koji na pozornici čita didaskalije dok izvedba poprima sirovi oblik scenskog čitanja. Međutim, neovisno o tome je li tu formu odabrala ili je silom prilika ostala na svojem razvojnom nivou, o punokrvnoj predstavi možemo govoriti samo u onoj mjeri u kojoj je riječ o funkcionalnom dramskom tekstu za inscenaciju – a nije.
Režirani su segmenti predstave osobito nesretni, dok neukrašeno čitanje ponešto neutralizira retoričku patetiku teksta, koji je pritom repetitivan i besciljan, stilistički grandiozan i politički nemušt, dok sve naznake narativno-dramskog smjera ostaju u zraku ili prhnu u neironični klišej koji se ponekad izgovara korski. "Sve ostalo je... (dramska pauza) ...literatura", ponavlja se tijekom produženog završetka, na način kojemu je nemoguće odrediti ton i smisao. Je li namjera prikazati ove književne ličnosti kao od stvarnosti razvedene figure od kojih ostaju samo skraćene parole i opća mjesta?
Inače je lijepo vidjeti za scenu oživljene ili izmještene figure (post)jugoslavenske književne povijesti kako se susreću u različitim trenucima individualne i dijeljene povijesti. Međutim, svedeni na svoju jednu, gotovo karikaturalnu dimenziju, bez glumačke izvedbe da im podari skicu prepoznatljivog karaktera, ostaju ime na papiru i otužne sjene na sceni. Da su informativniji i zanimljiviji,
"Urotnici" bi mogli biti lektirni dodatak za mladu publiku, ali ovako ne dobacuju ni do toga. KROKODIL radi mnogo lijepih i važnih stvari, ali za izlete u izvedbeni medij, osobito ako krajnji rezultat namjeravaju izvoditi pred javnošću, potrebno je daleko više samosvijesti i samokritičnosti, pa i naprosto ozbiljniji rad na razumijevanju dramskog i izvedbenog modusa.
Donekle je ironično da se tema književnih buntovnika, idealista koje cikličnost povijesti još nije razuvjerila i razočarala, predstavlja unutar Festivala svjetske književnosti, bitno komercijalnog projekta, koji učvršćuje Frakturinu monopolističku poziciju, kao i socijalnu neosjetljivost i šuplju samodopadnost. A možda je i sasvim primjereno da predstava koja nije sasvim predstava, a predstavlja neke od najznačajnijih domaćih književnih ličnosti kao sablasti prisutne samo imenom, ne i suštinom, svoj izvedbeni dom na jednu večer nađe pred točno takvom kulisom.
