S crnogorskim redateljem Borisom Liješevićem razgovaramo o njegovoj novoj predstavi ‘Blue Moon’ nastaloj prema istoimenom romanu Damira Karakaša, koja je prvi premijerni naslov u novoj sezoni kazališta Kerempuh.
Roman ‘Blue Moon’ govori o kraju 1980-ih u Zagrebu i Hrvatskoj, o vremenu koje postaje sve gore. Koji je bio okidač da se bavite ovom temom?
Ono što me je privuklo ovom tekstu je traženje sebe u mutnom i ludom vremenu u kojem su svi htjeli nečemu da pripadaju: pankerima, rokabili pokretu, ustašama, kulturi i supkulturi, kao i ta priča o individualnosti koja se u vremenu uniformnosti nije dopuštala. Zanimljivo je kako su ti ljubitelji rokabili muzike koji su odlazili u tadašnji klub Kulušić bili nepoželjni zbog svojih frizura, tzv. kokotica i kako je frizura bila simbolički predmet sukoba. To na primjer dobro vidimo i u filmu ‘Kosa’ Miloša Formana u kojem gledamo kako ljudima smeta nečija duga kosa, a ne činjenica da hiljade mladih odlazi u neki besmisleni rat. Tako i u ovom romanu ljude ne smeta što u Hrvatskoj počinje ludilo i ozbiljan i krvavi rat, što se počinje u limenkama prodavati ‘čisti hrvatski zrak’, nego im smetaju neki mladi ljudi s dugom kosom. Čini se kao da se čitava povijest ovih prostora prelomila kroz tu jednu noć petkom u Kulušiću, u programu ‘Blue Moon’, na koji su dolazili mladi ljudi željni života, a onda se odjednom raspada čitava zemlja i raspada se i ‘Blue Moon’ glavnog junaka.
Odrastao sam u Budvi, u Crnoj Gori i u jesen 1991., kada sam išao u školu, sjećam se kamiona punih rezervista kako idu prema Tivtu i Dubrovniku. Sjećam se očaja i straha za starijeg brata koji je dva puta bio mobilisan…
Jednom ste prilikom rekli da su vaše odrastanje obilježili Azra, Pat Metheny, Darko Rundek, U2… Po čemu još pamtite vrijeme vaše mladosti?
Početkom 1990-ih bio sam tinejdžer i to doba pamtim kao vrijeme aktivnosti mladih u stilu, izrazu i želji za svakom vrstom posebnosti, ali i kao vrijeme kada su ćelave glave i fizička snaga postali zanimljiviji i na kraju su pobijedili. Odrastao sam u Budvi, u Crnoj Gori i u jesen 1991., kada sam išao u školu, sjećam se kamiona punih rezervista kako idu prema Tivtu i Dubrovniku. Sjećam se očaja i straha za starijeg brata koji je dva puta bio mobilisan i koji nije znao ni koje je nacionalnosti ni koje je vjeroispovijesti. Sjećam se dana iz tog vremena poslije koga više ništa nije bilo isto, a to su bile one snimke rata u Sloveniji. Imao sam osjećaj straha da će se sve raspasti i odjednom mi se učinilo kao da je čitav svijet poludio.
Ko sam ja?
Roman ‘Blue Moon’ često odiše grubostima i teškom atmosferom. Kako će ta težina biti ispričana na pozornici?
Onako kako je ta atmosfera grubo prikazana u romanu, tako će biti i na sceni. Zanimljivo mi je kako težina te priče teče tek u naznakama. Glavni junak u romanu polako otkriva krvave događaje iz svog kraja u Lici za vrijeme Drugog svjetskog rata i pita se šta bi on radio da je sam u tom vremenu živio, u takvom okruženju i sa tim ljudima. On otkriva prošlost svoje porodice koja je puna krvi, kostiju i jama, neispričanih i zakopanih priča i on bježi u Zagreb da pronađe svoj svijet, frizuru i svoje novo rokabili pleme. Ali kao da se nešto budi iz zemlje, neki duh koji je zakopan odmah poslije rata, stiže ga i ne da mu da ide dalje…
Vaš autorski rukopis u predstavama koje radite odiše senzibilitetom i rafiniranošću, dok ste ovaj put suočeni s teškim temama…
Moj autorski rukopis osjećam svojim kada materijal na kojem radim osjećam iznutra. Pozornica je za mene prostor ljudske duše, šta god se na njoj nalazilo i zato se najbolje snalazim kada radim na praznoj sceni, koja za mene predstavlja prizor čitave čovjekove nutrine. Tamo pokušavam da prodrem i zato je za mene u predstavi važan ljudski doživljaj, a ne događaj. Ako se nalazim u prostoru doživljaja, onda nije toliko bitno da li je ono što se događa lijepo ili ružno, važno je šta moji junaci osjećaju i proživljavaju. Zanima me pozorište u kojem junak može ispričati svoj doživljaj i u kojem ja mogu shvatiti tog junaka, ko god on bio, zato što vjerujem da je funkcija i svrha pozorišta da pokušamo razumjeti druge ljude.
Karakašev roman govori o urbanoj kulturi, mladima, ustašama, četnicima i partizanima, o ratu koji je pred vratima, ali tu priču glavnog junaka doživljavamo gotovo kao starogrčku tragediju.
Način na koji pisac Damir Karakaš piše je neka vrsta lakoće govora o teškim temama, ali se zapravo radi o specifičnom uglu promatranja događaja punom humora i bez želje da se tom lakoćom nekog fascinira. Mi danas jako glasno govorimo o mnogim stvarima, lako zauzimamo stavove, vrlo brzo osuđujemo i proglašavamo prave i krive, ali ono što ne razumijemo je specifično vrijeme i ljude u tom vremenu. Često ne razumijemo sveukupnost jednog doba. Na primjer, ne razumijemo čovjeka koji je živio u nekakvoj zabiti i koji nije znao ni za kakve partizane i komuniste, za četnike i za ustaše, a onda je u situaciji ratnog ludila otišao za prvim koji je na bijelom konju došao u njegovo selo.
Koliko vam je brdoviti prostor Crne Gore, koji je omeđivao vrijeme vaše mladosti, pomogao da razumijete atmosferu u kojoj je odrastao glavni junak ‘Blue Moona’?
Otišao sam ovog ljeta s Damirom Karakašem u njegovu rodnu Liku i vidio sam taj kraj u kome je i dalje glavni posao tih ljudi da prežive i da se za taj život bore svaki dan. U romanu neko pita jednog od tih junaka iz Like čega se najviše boji: on se najviše boji zmija. U selu u kojem sam bio ne postoji ambulanta, nema je ni u gradiću pored, a i danas je sve puno medvjeda i zmija. Kada napada snijeg, nema se kamo iz te pustoši pobjeći. ‘Šuma se spušta na selo, prijeti i nadire’, kaže glavni junak i na takvom je mjestu zaista jedini zadatak preživjeti. Kada u takvoj divljini izbije rat, onda je borba za opstanak svedena samo na život i smrt. U predstavi se junak pita što bi se dogodilo nekom ličkom starosjediocu koji čitav život svira harmoniku da se on rodio na primjer u Zagrebu ili New Yorku. Svirao bi gitaru i vjerojatno nastupao u nekom jazz klubu, ali rodio se u toj ličkoj zabiti, gdje su vrlo često i ljudi i životinje protiv njega, a tada je, u ratu i bez njega, skrenuti na krivi put vrlo lako. Junak za svog oca kaže da ima ‘vučje lice’, što gotovo doslovno znači da otac mora biti jači od vuka da bi preživio. Mi slabo razumijemo historiju, ali još manje razumijemo geografiju koja je u slučaju ovakvih krajeva ključna.
Kao i vaša hvaljena predstava ‘Elijahova stolica’, i ova je neka vrsta potrage za izgubljenim identitetom?
Da, sigurno. Ustvari, radi se o onom starom pitanju: ko sam ja? To pitanje me inspiriše za rad i kada otkrijem nekog u literaturi ko se to pita, takva osoba me interesuje. Pitanje ‘ko sam ja’ danas i dalje postoji, ali je to neka vrsta neplodne potrage jer je, uz nedostatak dublje samospoznaje, ono kod velikog broja ljudi ostalo na površini. To ‘ko sam ja’ mnogi povezuju sa pripadanjem ovoj ili onoj grupi, gdje se crkva ili nacija svode na političku partiju, a mene zanimaju ljudi čija se svijest o identitetu ne završava ideološkim oznakama na kapi, već sebe traže u odnosu na vječite kategorije.
Vaš redateljski rukopis podosta je obilježilo tzv. dokumentarno kazalište, koje se služi autentičnim svjedočanstvima živih ljudi, a ne klasičnim dramskim predlošcima?
Moje bavljenje dokumentarnim kazalištem dolazi iz potrebe da razumijem svijet oko sebe, ali proizlazi i iz mog odnosa prema klasičnom dramskom tekstu, koji kada radim ne osjećam slobodu nego tjeskobu. Kada radim dokumentarne predstave, nemam tu vrstu zadatka da otkrivam što je neko prije mnogo godina htio reći, nego imam slobodu da istražujem, dopisujem ili skraćujem fakte današnjeg vremena. Kada sam ja odrastao u devedesetima, bila je popularna sintagma ‘čitanje klasike na nov način’, ali taj princip me nikada nije naročito uzbuđivao. Kada sam radio ‘Čekaonicu’ u Ateljeu 212 u Beogradu, koja govori o izgubljenim junacima današnjeg vremena, shvatio sam da mogu uzeti i neko svjedočanstvo nekog mog prijatelja ili komšije da bi se govorilo o savremenim pitanjima. Ako se želi govoriti o današnjem vremenu i to se hoće preko klasike, najviše što se može postići je asocijacija da prošli događaji sliče na današnje vrijeme, ali se gubi živa priča.
Kapital je postao bog
Neke vaše dokumentarne predstave bile su vezane uz prilike u Crnoj Gori. Što vas je motiviralo da se bavite tom temom?
Nakon predstave ‘Očevi su gradili’ u Crnoj Gori, radio sam predstavu ‘Čuvari tvog poštenja’ – to je stih iz crnogorske himne – ponovno u Podgorici i tada sam bio jako frustriran činjenicom da su se u to vreme u gradu u kojem sam odrastao, u Budvi, otkrile strahovite korupcionaške afere među ljudima koje poznajem od djetinjstva. Ti ljudi, koji su opustošili grad i koji su dolazili iz dobrih porodica, malo su odgovarali, malo nisu i čitava ta kriminalna trakavica jako me rastužila. Kao u romanu ‘Blue Moon’, činilo se kao da je u te ljude ušao Sotona i neki strašan duh materijalizma je preplavio grad. Ta pošast kriminala najvjerojatnije je posljedica velikog siromaštva i neprestane borbe za preživljavanje u kojima je Crna Gora vjekovima živjela. Imaju Englezi izreku ‘Sa starim novcem se ne treba hvaliti’, a u Crnu Goru je odjednom ušao neki novi kapital, ljudi su se obogatili preko noći – o tome govori moja predstava ‘Očevi su gradili’ – i onda više nisu znali šta sa tim ogromnim novcem da rade. Odjednom mladi više nisu morali da idu na posao, počeli su da se kockaju, krenuli su droga i kriminal – materijalizam i dekadencija su postali stvarnost i više ništa nije bilo sveto. Kapital je postao bog na jedan vrlo vulgaran način. U svemu tome su učestvovali moji školski drugovi. Ne znam kako ti ljudi danas mogu mirno da spavaju i kako sebi mogu da objasne to što su činili…
U radu na predstavama važna vam je razmjena iskustva s glumcima. Kako je to izgledalo u ovoj predstavi u kojoj je mjesto radnje Zagreb i njegov kultni klub Kulušić?
Najbolje se pripremam za predstavu kada razgovaram s glumcima i čini mi se da u takvom načinu rada tek na kraju spoznajem kakva je suština takve predstave. Kada sam radio ‘Pijane’ u Ateljeu 212, borio sam se s materijalom čitavo vrijeme proba, a i nakon premijere sam gotovo dvije godine odlazio na svaku izvedbu i pokušavao je još u nekom detalju doraditi. U ovoj predstavi povratne informacije glumaca na probama su zaista velike. Glumci bolje od mene znaju mnoge detalje života u Zagrebu 1980-ih, ali mi je u tom smislu i lakše, jer čitav proces njihovih opservacija mogu promatrati sa distancom, objektivno. Oni su to vrijeme doživljavali kao radost života: Kulušić, ‘Blue Moon’, svirka i gotovo opsesivna želja da se bude različit. Glumica Branka Trlin donijela je svoju kožnu jaknu koju je nosila u Kulušiću; na probe su dolazili ljudi koji su tamo visili svako veče i svi su me oni sve dublje uvlačili u čitav taj materijal nekadašnjeg Zagreba. Ono što je bitno jest da se svi do jednog sjećaju tog vremena kao doba neponovljive individualnosti koja je sve više nestajala, a kulturna, nacionalna i ideološka uniformnost je sve više nadirala.
Kraj romana je dramatičan: počinje rat, najbolji prijatelj glavnog junaka, Miloš Momčilović, mijenja ime i prezime i sada se zove Viktor Oliviera, a obojica s jedanaestog kata nebodera na Borongaju gledaju kamion pun bezimenih leševa…
Na kraju romana i predstave taj Miloš shvata da mu je postalo neizdržljivo; mijenja i svoje rokabili pleme i ime; ne zanimaju ga više ni kokot frizure ni Elvis Presley; u stanu njegovih roditelja nema više Titove biste, nema više gramofona ni ploča; njega zanima samo da bilda i bilda i to je na neki način njegova smrt. Predstava ‘Blue Moon’ je priča o jednom razigranom i radoznalom svijetu mladih koji je nestao. Kao što je govorio moj profesor književnosti citirajući ‘Ilijadu’: ‘Povratak ne postoji. Kada smo otišli iz Grčke ratovati u Troju i ponovno se u nju vratili, to više nije bila ista zemlja…’ Ono što ćemo nakon ove predstave ponijeti kući je slika tog kamiona punog leševa, koji označava kraj jednog vremena, frizura, ljubavi, muzike i mladosti.
