Ivana Armanini, zagrebačka strip-autorica i ilustratorica, još je 2002. pokrenula Komikaze, mrežu za proizvodnju, promociju i distribuciju autorskog stripa kojoj je fokus na nezavisnoj sceni. Svega nekoliko godina nakon diplome na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, ušla je u svijet stripa i u njemu ostala do danas. Potkraj minule godine u pulskoj Galeriji Cvajner predstavila je strip-album ‘Katalog’, koji je izašao u ediciji Komikaza i Femicomixa, umjetničkoga projekta i putujuće izložbe posvećene ženskom stripovskom stvaralaštvu.
Kulturne politike samo reflektiraju šire društvene strategije. Postalo je normalnim kažnjavati različitost, a tolerirati jezik mržnje i jednoumlja
‘Katalog’ ima direktnu i oštru, zamalo punkerski bijesnu poruku, što je rijetkost u današnjim vremenima licemjerja i političke korektnosti?
Živimo neko bauljanje po civilizacijskim ruševinama. Svijet se sve brže samouništava u svojoj suludosti. Teško je imati većih obzira prema ikome kad se osjećate goli i uglavnom prepušteni sami sebi. Konačno možemo pričati što god hoćemo dok lutamo od jednog do drugog svježe izgrađenog zida, od jedne do druge gomile leševa. Strip-album ‘Katalog’ može se čitati kao moj obračun s aktualnom društveno-političkom situacijom kao i sa samom sobom. Kuhao se petnaestak godina, tehnički se dovršavao cijelu prošlu (što je podrazumijevalo logistiku, selekciju, grafičku pripremu, dizajn, lekturu, prijevod…), a u međuvremenu je makabrična groteskna atmosfera apsurdistana opasno skliznula u žanr realizma. Novinarka Milena Zajović prije tri mjeseca je na društvenim mrežama dala prvi osvrt na tada još neobjavljeni album: ‘Jako mi se sviđa ovo novo, ima tu neku jebem-vam-mater emociju koju vjerojatno svi osjećamo ovih dana i godina u RH…’ Svidjela mi se ta ‘tras-bum-bum’ poruka koju je iščitala, pa sam e-albume razaslala još nekolicini ljudi koji prate strip. U rekordnom se roku skupila hvalevrijedna međunarodna zbirka blurbova, sada tiskanih na ovitku albuma; ispalo je, nakraju, da većina stripoznalaca iščitava upravo tu drskost i bezobrazluk.
Glave u torbi
U albumu stripovski obrađujete djela autora poput Mime Simić, Karla Marxa, Daniila Harmsa, Charlesa Bukovskoga, Rodneyja Dangerfielda, Wostoka, Paula Claudela, Petera Handkea… Što vam oni znače i mislite li doista da živimo u užasnim vremenima, kao što su živjeli i neki od njih?
Izbor tih bardova suvremene misli koji njeguju subverziju kao stilsko sredstvo nije slučajan, tražila sam pisce koji su nosili ili nose glavu u torbi i izlaze iz malograđanskih šablona. ‘Katalog’ djelomice funkcionira i kao moj dnevnik čitanja, strip mi je način da kvalitetnije iščitam tekst. Pounutrenje priče u procesu prevođenja na stripovski jezik odvija se kroz crtačku fazu i u ritmičkoj montaži kadrova. Ruski avangardisti su živjeli horore u kojima se osnovna ljudska prava kontinuirano dovode u pitanje i kojima su ovi naši sve više nalik. Fasciniraju me Harmsova radikalnost pristupa i prioritetna dosljednost kreativnoj slobodi, po cijenu vlastite glave.
Popularno je mišljenje da žene strip ne zanima, kultura muškog puberteta i pripadajućeg senzibiliteta njeguje se kroz superjunake i scenaristički nezahtjevnu anegdotalnu naraciju širom postjugoslavenskoga stripovskog prostora
I za Komikaze kažete da su subverzivan projekt kojemu je cilj razaranje kapitalističkih centara moći, autoriteta i njihovih medijskih manipulacija; to se postiže odabirom tema i demokratičnošću u izboru autora. Kolika je zapravo današnja subverzivnost stripa?
Subverzija se tu ponajprije odnosi na svjetske strip-mape, odnosno pojavu interneta koji je otvorio vrata scene i omogućio da svi sudjelujemo u redefiniranju stvarnosti. Generalno, mislim da svaki ljudski čin ima subverzivni potencijal, samo je pitanje izbora hoćemo li ga koristiti ili nećemo. Ideja otpora je ključna za underground, jer problematizira strip-industriju i scenu koja je patrijarhalna, konzervativna i kičasta. Rubno se pozicionirajući, svjesno pristajemo na djelovanje iz polumraka koji je življi, kreativniji i mentalno zdraviji. Krhke granice života i stripa stalno se miješaju. Stripovi se događaju u potrazi za unutrašnjim/vanjskim prostorom slobode i komunikacijom.
Ne očekuje li današnja publika, umjesto kritičnosti u temama koje obrađujete, lijepe crteže i bijeg u neke nove zabavne svjetove? Tko su danas uopće heroji, pa onda i strip-heroji?
Prostora i publike ima za sve, a za autorski strip je scena u izgradnji. Svaki autor ima svoju definiciju stripa i u toj zoni cvate autorski strip. Pretpostavka procesa je traženje, ne nužno i pronalaženje, odgovora na pitanje što je to strip. Scenu donekle izvlače DIY, ‘uradi sam’ principi koje od početka zagovaramo i internet koji omogućuje dostupnost tzv. malih autora na strip-mapama, koji u stvarnosti nemaju nikakve realne mogućnosti biti konkurentni u smislu kapitala, marketinga i organiziranog sistema, kao što je to moguće npr. u Francuskoj, Belgiji i SAD-u. Čini se da je virtualna stvarnost svojom svezemaljskom dostupnošću nadigrala fizičku. Uvjerena sam da svaki strip, ako je iskren, ima svoju publiku, samo treba strpljenja da se ona pronađe. To je jedna lijepa ljubavna priča. I tako je mali čovjek postao superheroj, a puno malih autora stvorilo supermoći…
Sistem nije najbolji prijatelj
Ministarstvo kulture smanjilo vam je budžet za ovu godinu: mnogi strip-crtači s ovih prostora rade u prilično lošim produkcijskim uvjetima, bez podrške država i ministarstava, premda su prepoznati i na međunarodnoj sceni. Što je razlog tome i ima li to veze s time da strip ovdje još nije priznat kao tradicijska grana umjetnosti?
Sistem nam nikad nije bio najbolji prijatelj. Kulturne politike samo reflektiraju šire društvene strategije. Čini mi se ipak da uloga stripa u našem društvu ne odudara od generalne klime u kojoj su umjetnici/kulturnjaci definirani kao paraziti, a umjetnost, kultura i obrazovanje smješteni na dno društvenog interesa. Postalo je normalnim kažnjavati različitost, a tolerirati jezik mržnje i jednoumlja. ‘Katalog’ je, nakon mape postera, prvo samostalno izdanje Femicomixove edicije 001. Ideja je bila da se – uz redovitu produkciju web-izdanja, tiskanje godišnjaka, seriju gostovanja, izložbi i radionica – svake godine jedna autorica samostalno predstavi izložbom i popratnim katalogom, ali nam je Ministarstvo kulture smanjilo budžet, pa ništa od toga, barem zasad. No unatoč svemu i upravo zato, Komikaze idu dalje i svaka stripovska suradnja je dobrodošla, samo se javite!
U predgovoru Femicomixovoj izložbi u pulskoj Zadruzi Praksa piše da je ‘stripovsko stvaralaštvo žena budućnost stripovske forme, odnosno medija’. Evidentno je da sa stripom povezujete feminizam, kao i otpor patrijarhatu i svim drugim oblicima konzervativnosti, no na koji način upravo strip može otvoriti prostor ženske slobode i slobode uopće?
Strip može biti instrument promjene, kao i drugi mediji. Postoji snaga grupe i metoda da se neka scena, sklona samozatajnosti, prepozna, definira i afirmira. Uloga žene u povijesti stripa i društva standardno je minorizirana: Europski parlament je 2015. izglasao nejednakost muških i ženskih poslova, lani su na najvećem europskom strip-festivalu, onom u Angoulemu, za životno djelo nominirani samo muški autori. U tom mi se kontekstu ovakve akcije čine korisnima. Fokus tog projekta nisu samo autorska poetika i rukopis, Femicomix komunicira s kleropatrijarhalnim mentalnim tvorevinama. Popularno je mišljenje da žene strip ne zanima, kultura muškog puberteta i pripadajućeg senzibiliteta njeguje se kroz superjunake i scenaristički nezahtjevnu anegdotalnu naraciju širom postjugoslavenskoga stripovskog prostora. No iako ženska strip-scena ne postoji, sve je više novih autorica. Femicomixova mapa, katalog izložbi i kolekcija plakata sedamnaest autorica predstavlja uglavnom mlađa regionalna i međunarodna stripovska imena, donoseći kompleksnu sliku onoga što nam taj prostor nudi; retrospektiva nastala selekcijom trinaestogodišnjeg izdavaštva Komikaza ima širok stilski spektar i oblikuje sugestivnu vizualnu cjelinu. Kontrapunktirane su apstraktna sugestija i dokumentaristika, crno-bijela paleta sa snažnim koloritom, crtački minimalizam s gustom kolažnom igrom itd. U narativnoj strukturi iščitavamo komplementarne autofikcije, ispovjedni ton i metaforme. Zajednički nazivnik svih autorica je ironiziranje klasične strip-forme, dovedene do rubnih područja. Život na rubu objedinjuje aktivnosti mreže uopće, spajajući strip i apstrakciju, akciju, eksperiment, street art i grafizam.
Komikaze su u petnaest godina djelovanja objavile radove više od 250 strip-autora. Kakva je pozicija autorskog stripa danas i smatrate li da taj medij može zadržati svoju specifičnu subverzivnost i kritičnost?
Društvo i strip u tranziciji prožimaju se na svim razinama. Suvremeni autorski strip piše nove strukture, sagrađene na otvorenijem dijalogu i suradnji. Interakcija koja izjednačava autora i publiku te ih čini ravnopravnima metoda je alternativnog društvenog modela i stripa. Ona, naravno, uključuje i kritiku patrijarhata, jer su u konačnici rodni ključevi posve nebitni za kvalitetu rada. Autorski strip je medij koji se bavi svim problemima čovjeka i društva u kojemu on živi, medij koji postavlja pitanja i traži nove odgovore. Cilj Komikaza je širenje mreže, pa svake godine objavljujemo 30 do 40 novih autora. Iz margine na kojoj djelujemo rađa se i puno lijepih stvari: radionice, festivali, zajednička izdanja, izložbe, prijateljstva i suradnje… Zato budućnost subverzivnoga i kritičkoga autorskog stripa po meni nije upitna, pogotovo imamo li na umu društveno-politički trenutak u kojemu živimo.
