Pitanje, poziv, propozicija danas već gotovo punoljetna, ali ništa više ili manje nemoguća, stigla je, kažu, od prijatelja iz Ljubljane, o umjetnosti koja će nastajati u među-vremenu do buduće sadašnjosti. Kao rekapitulacija, ekspanzija, rekonfiguracija prepoznatljivih i neprepoznatljivih događaja koji su markirali linearni tok života-umjetnosti otada, predstava "Neodredivo pitanje" po mnogočemu prati i ponavlja interese i senzibilitet Gorana Sergeja i Nikoline Pristaš, koji stoje iza naziva CO2... par umjetnika, ali i drugih snažnih autorskih prisutnosti u izvedbenom prostoru: Hrvoslave Brkušić i Marka Tadića, s pojačanjem u vidu Alana Vukelića za animacije kao vizualni sloj rada i Hrvoja Nikšića za slojeve (i slojeve) zvuka.
U izvedbu krojenu za sedmeročlanu publiku uvodi G. S. Pristaš, navigirajući grupu u mračni boks laganih stjenki, zatvarajući za sobom klizna vrata. Publiku guta žamor vremena i sigurnost digitalne utrobe kita. Prvu polovinu sata ispunjava izvedbeno predavanje naziva "Prekinuti mit" – inačica "Neodredivog pitanja" koja je premijeru imala prošle zime u Ljubljani kao kolaborativni solo G. S. Pristaša.
Uvodni segment skicira interese rada: prekarnost predviđanja, teksture rasta i rasapa, zrcaljenje uvijek mitski ne/stvarnih početaka i završetaka. Pristaš otkriva kao bitan impuls rada naslovni stih pjesme Emily Dickinson "I Dwell in Possibility", ovdje poetske mogućnosti u sprezi s interesom za kontinuiranu praksu nemogućega – nekada kolektiva BAD.co, sada CO2... para umjetnika.
U svojoj najnovijoj formi "Neodredivo pitanje" je otvoreni diptih, s Nikolinom Pristaš kao drugom izvođačicom u bloku naslovljenom "They Called Them Footprints". Inspirirana crtežima Gordona Matta-Clarka, N. Pristaš koreografiju gradi jasnim i usmjerenim pokretima, uz posve bijeli kostim Silvija Vujičića i papirnatu rekvizitu na kojoj somatski oblikuje arhetipske crteže s natpisima "mama", "heat", "snow"...
Nikolina Pristaš prekrasna je izvođačica zbog plesno-koreografske kvalitete i samosvijesti kretanja te samouvjerene mekoće kontakta izvedbeno iskusnog tijela. G. S. je zanimljiv jer unosi prisutnost koja je izvođački uvijek malo off, što je čini na osobite načine ranjivom i neranjivom, podjednako dirljivom i sigurnom.
Generira se toplina u opoziciji spram relativne ohlađenosti estetike i materijala; izvedbena prisutnost i investicija oblikuju meki ambijent, uvezujući različite elemente u generacijski mozaik, u značenju razlomljenih višeznačja koja zajednički pripovijedaju svoje vrijeme. Mekoću produbljuje dijapazon drugih prisutnosti, među kojima je vokalno prominentna Priska Pia Pristaš, čitateljica fragmenata poeme "Det" Inger Christensen, te drugi članovi i članice kolektiva BAD.co i šire umjetničke scene, utisnuti u reproduciranu snimku davne (davne?) predstave.
U nedostatku boljeg izraza, u predstavi postoji i nešto roditeljsko, što može biti i do generacijskog napona s kojim pišem, ali vjerujem da vrijedi univerzalnije, ne samo jer izvođački dvojac čini roditeljski par trećeg prisutnog, dječjeg glasa. Mudrost, didaktičnost i sentimentalnost; nježnost, briga i otpuštanje; ambivalentni smjer rasta i učenja u duetima ili višekutima intimnih odnosa redom su djelatni elementi "Neodredivog pitanja", kao i opipljivost prijeđenog životno-umjetničkog puta.
Pažnja izvođača osnažuje svijest o umjetnosti prirođenoj dvojnosti bivanja: u prostoru-vremenu svijeta i prostoru-vremenu umjetničkog rada. Cerebralni i metarefleksivni, filozofsko-teorijski usidreni aspekt senzibiliteta ne izostaje, ali je ovdje sinergetski spojen s možda najintimnijim otvaranjem u opusu Pristašâ.
Možda jer je scena mala i zatvorena, sa sjedećim mjestima nepravilno raspoređenim i promjenjivim s obzirom na potrebe izvođačkog kretanja, možda zbog fizičke blizine i najave koja odmah priziva privatnu afekciju ugrađenu u umjetničko stvaranje, možda jer suočavanje s protokom vremena uvijek otvara ranjivost i nostalgiju kao registre u kojima postoji dodir. A dodir podrazumijeva zatvaranje prostora između, kao i nepremostivost osnovne razlike.
