Posljednjih smo mjeseci mnogo energije utrošili u pokušaj analitičkog pristupa problemu strateške destrukcije polja kulturne i umjetničke proizvodnje, koju (je) provodi(la) radikalna desnica. Pritom nam nije bilo teško odmah zaključiti da je takav posao jalov, ali se teško bilo odreći logičkog aparata u razgovorima oko strukture kulturnog polja. Koliko je moguće ideološkim sukobima narušiti tu strukturu? Je li se ideološka polarizacija društva na kojoj profitira radikalna desnica odrazila u domaćoj kulturi? I kako?
Da, svašta se pisalo i na različite načine se pokušalo tumačiti taj napad, od toga da je polarizacija samo kost koju vlast baca kako bi ‘zabavila’ narod dok se u pozadini događa rasprodaja, do toga da je riječ o borbama interesnih skupina. Međutim, mislim da problem interpretacije počiva u tome da s pozicije tog ‘logičkog aparata’ i viđenja struktura ne raspoznajemo ili ne vjerujemo u ovo što se događa u stvarnom životu. I polarizacije, koje rezultiraju gašenjem ili gaženjem pluraliteta, i privatizacija jednako su stvarne i pogubne, ideologija ovdje nije krinka nego postvarenje ideje koju zastupa Zlatko Hasanbegović i koju on ne krije – nova paradigma hrvatske kulture. A ideja kulture nije samo nadgradnja ni samo kulturna proizvodnja, nego nacija, društvene institucije, oblici izražavanja, slobodno vrijeme građana, religija, odnos prema tijelu itd., u koje se želi uvesti jednolična slika. Što je moguće uništiti? S te pozicije moguće je sve, od ljudi do institucija. Cinici vole reći kako su protesti dali na vidljivosti Hasanbegoviću, ali činjenica jest da je taj otpor prvi put ujedinio potpuno različite skupine aktera oko niza problema, od nezavisnih preko zaposlenika u institucijama do ljudi koji su ‘institucije’ i to iz različitih društvenih i političkih miljea.
Ispada da je desnica ‘prisilila’ domaću (medijsku) javnost da se konkretnije zainteresira za rad i značaj nekih kulturnih institucija i vrijednost nekih EU fondova u trenucima njihove vrlo neizvjesne budućnosti: je li to cinizam situacije, perverzija kolektivne odgovornosti? O čemu sve govori slučaj Zaklade Kultura nova, u kojemu je dvaput poništen natječaj, a neki članovi novoizabranog Upravnog odbora nedvojbeno nemaju nikakvog iskustva u polju nezavisne suvremene umjetnosti?
Ne treba se sablažnjavati nad perverzijom, riječ je o vrlo jednostavnom modalitetu kulturne revolucije koju je Hasanbegović započeo, a čiji je prvi cilj uništiti institucije pluraliteta. To su institucije u čijem su razvoju sudjelovale sve dosadašnje vlasti, nastale su u nepolitički vođenim procesima i odlikovale su se potpunom transparentnošću odlučivanja. Međutim, u Upravni odbor Zaklade Kultura nova, koja je nastala iz inicijativa organizacija civilnog društva i podrške Vlade i Ministarstva kulture, i čija je svrha zakonski definirana kao ‘promicanje i razvoj civilnog društva u RH na području suvremene kulture i umjetnosti’, ministar u dva natječaja ne imenuje niz prijavljenih ljudi s vrhunskim kompetencijama u tom polju, pa na trećem natječaju stavlja većinom članove koji nemaju apsolutno nikakvog iskustva ni znanja u zakonski definiranom polju. I ako onda mapirate malo odnose i veze tih ljudi s drugim aktivnostima Zlatka Hasanbegovića, postaje jasno da su njemu nepodnošljive institucije razvijene u demokratskim procesima, osnovane od Hrvatskog sabora, jer ih ne može izravno politički profilirati i zbog toga u taj Upravni odbor prvi put ulaze i neki ljudi koji su politički kadrovirani. S druge strane, tu je i napad na one institucije koje mu nisu programski po volji, a koji je rezultirao ukidanjem potpore Hrvatskoj drami u Rijeci ili smjenom ravnatelja u muzejima i arhivima.
Zahtjevi Kulturnjaka
Ako govorimo o učinku mandata Hasanbegovića kao sistemskoj posljedici prijašnjih kulturno-političkih garnitura i poteza, mogu li se detektirati sistemska mjesta propusta kao putokaz za ubuduće? Što je prva točka obavezne promjene?
Ne bih rekao da je Hasanbegović posljedica sistemske pogreške, on je tendenciozno postavljen s ciljem uništavanja. Paradoksalno je da danas civilno društvo ima i traži veće povjerenje u društvene institucije od same vlasti. Kako je moguće da jedan ministar u dva navrata ne ispoštuje natječaj i svojevoljno ga poništi, a da niti jedna druga državna instanca to ne dovede u pitanje? Netko će reći, pravno je moguće. E onda je mjesto na kojem država prije svega treba osigurati stabilnost vlastitih institucija kako bi vratila povjerenje građana – zakonska regulativa. A Oreškovićeva vlast je pokrenula procese u kojima bi se zakonska regulativa mijenjala tako da svojevolja ministra bude još opscenija, primjerice prijedlogom novog Zakona o kulturnim vijećima. Prvi potrebni koraci su odvajanje institucija od samovolje vlasti i decentralizacija odlučivanja u kulturi.
Ne bih rekao da je Hasanbegović posljedica sistemske pogreške, on je tendenciozno postavljen s ciljem uništavanja. Paradoksalno je da danas civilno društvo ima i traži veće povjerenje u društvene institucije od same vlasti
Inicijativa Kulturnjaci 2016. čiji ste član upravo je iznijela zahtjeve za promjenom kulturne politike prema političkim strankama. Prioriteti?
Primarni kulturno-politički zahtjevi Kulturnjaka su donošenje nacionalne kulturne strategije kroz široku javnu raspravu s jasnim modalitetima primjene i provedbe, povećanje budžeta za kulturu na barem jedan posto, ponovno uspostavljanje neometanog rada svih institucija, organizacija i pojedinaca bez političkih pritisaka i ucjena neisplatom sredstava, neovisnost medija, potpora civilnom društvu i potpuno poštivanje prava manjina. Od buduće vlade tražimo zaustavljanje svih zakonskih promjena koje je pokrenulo ovo Ministarstvo, sanaciju nastale štete, vraćanje smanjenih sredstava od igara na sreću Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva, ponovno osnivanje Povjerenstva za neprofitne medije, vraćanje neovisnosti i kvalitete Trećeg programa Hrvatskog radija i Hrvatske televizije, vraćanje ukinutih potpora kritički orijentiranim časopisima i manjinskim medijima, prestanak pritiska na HAVC i razrješenje podobnih kadrova u Upravnom odboru Zaklade Kultura nova koji su izabrani nepoštivanjem zakonskih odredbi o Zakladi i njezinog Statuta.
Ako je strateški dokument pretpostavka nacionalne politike kulturnog razvoja, što su temeljne pretpostavke da se on konačno ‘dogodi’ u sljedećoj vladi? Je li situacija zrela?
Ukoliko buduća vlada shvati da su ovo zahtjevi oko kojih postoji konsenzus na kulturnoj sceni, što je još potrebno osim političke odgovornosti da se pokrene taj proces? Protesti oko zaustavljanja kurikularne reforme pokazali su da je razvoj obrazovanja i kulture od javnog interesa i svaka politička opcija koja će to pokušati zaobići susrest će se s istim problemom.
Sudjelovali ste u izradi Strategije kulturnog i kreativnog razvitka Zagreba 2015-2022, dobro ste upućeni u projekt Europske prijestolnice kulture koji se ima realizirati u Rijeci. Koje su zamke EPK-a u aktualnim (financijskim i političkim) okolnostima?
Nisam izravno sudjelovao u izradi Strategije kulturnog i kreativnog razvitka Zagreba, ali sam bio u timu EPK-a Zagreb čiji je mali segment ciljeva uvršten u strategiju. Isto tako, djelomično sam upućen u projekt EPK-a u Rijeci, uglavnom kroz segment u kojemu mi kao BADco. sudjelujemo. Kao i u svakom sličnom projektu, zamki, ali i prilika je nebrojeno. Ali već sada bi trebalo napraviti prvu rekapitulaciju tog procesa. Uloženo je puno sredstava i ljudskih kapaciteta u razvoj programa svih gradova za natječaj i u gotovo svim gradovima pojavili su se iznimno zanimljivi prijedlozi koji nisu bili samo plod mašte nego su utemeljeni na stvarnim potencijalima tih kulturnih scena. Projekt EPK-a ima neku reprezentacionističku pretpostavku, ali puno prostora je ostavljeno samim gradovima da interpretiraju vlastitu ideju ‘prijestolnice’. Međutim, bojim se da će apatija neuspjeha u gradovima koji nisu postali EPK proizvesti i zaborav nad tim što je proizvedeno u suradnji nezavisne scene i institucija, recimo u Puli i Dubrovniku, a proizvedeno je puno. Nova kulturna strategija stranke Milana Bandića pokazuje da zagrebačka vlast zapravo nikad nije htjela ono što je stavila u program EPK-a i strategiju, nego da vide Zagreb kao jedan veliki OPG – obiteljsko-političko gospodarstvo sa svojim vinogradima, kavanicama i etno-zbirkicama, Zagreb vide kao palanku, kulturu prošlosti i tople vode koja pršti po betoniranim travnjacima.
Nova kulturna strategija stranke Milana Bandića pokazuje da zagrebačka vlast vidi Zagreb kao jedan veliki OPG – obiteljsko-političko gospodarstvo sa svojim vinogradima, kavanicama i etno-zbirkicama
Umjetničko obrazovanje
Ako u okvirima suvremene umjetničke produkcije govorimo o problemu publike, koja je vaša klasna interpretacija tog problema?
Niti jedan se problem ne može tumačiti izdvojeno pa je pitanje publike i kulturne ‘potrošnje’ potrebno gledati iz perspektive opće pauperizacije društva, skraćenja slobodnog vremena i funkcionalizacije umjetnosti bilo u vidu zabave ili političkog servisa. Nije problem u publici nego je problem u valorizaciji institucija, a dominantni model je kroz izvedbu menadžmenta i kvantifikaciju gledatelja. Naravno da se u takvom kontekstu institucije bave primarno proizvodnjom želje, a ne javnosti ili umjetnosti. Kod nas to još nije toliko očito jer su nam institucije trome, ali slogani poput ‘Kultura je business’ jedne ovdašnje škole ukazuju na to da pratimo tu pogubnu tendenciju zbog koje se danas u drugim zemljama itekako hvataju za glavu, a u kojoj je gledatelj viđen samo kao potrošač, a ne i kao javnost. Mislim da trebamo tražiti druge modele nespecijaliziranih institucija u kojima će u dodir doći različite društvene i kulturne prakse i zajednice, u kojima će se susreti događati ne kroz tvornički model institucije nego kroz stvaranje zajedništva…
Kako se, iz ideologizirajućeg diskursa o strukturi kulturnog polja i kadrovskih rješenja, moguće vratiti u status estetičkoga mišljenja? Koji su modeli tog ‘povratka’?
Osobno, nemam posebnu potrebu za povratak u status ‘estetičkog’ mišljenja koje je svoj vrhunac doseglo u tome da je umjetnost, kako kaže Rancière, ‘umjetnost samo kad to nije’. Zanima me kako se možemo vratiti pitanjima proizvodnje u klasičnom značenju pojma poiesis, pitanjima što umjetnost stavlja u postojanje, koje probleme proizvodi i kako okrenuti misao u polju problema. Modernistički estetički obrat stavio je sve u polje interpretacije, negaciju vlastite ironije, što rezultira time da umjetnost danas mora pravdati svoje postojanje uvijek kroz druge sfere društvenog djelovanja ili, u najmanju ruku, kroz ekonomske pokazatelje učinkovitosti.
Zašto niti jedna kulturna vlast do sada nije ozbiljno razmišljala o funkcionalnoj sinergiji (ministarstava) obrazovanja i umjetnosti? Rijetko se tko javno sjeća da je HDZ-ova ministrica prosvjete Ljilja Vokić devedesetih prepolovila satnicu umjetničkog obrazovanja u školama i tako umjetnički pauperizirala čitave generacije. Koliki su, po vama, kapaciteti promjene?
Ministarstvo kulture uspješno već godinama zaobilazi obrazovanje u umjetnosti i potpuno ga prepušta logikama znanstvenog polja, koje nije nesklono umjetnosti, pokazuje razumijevanje, ali uvijek to završava u nekoj sferi tolerancije, ‘ne kužimo vas, ali nam je OK da ste tu’. Zasigurno, umjetničko obrazovanje mora biti dio kulturne strategije i puno je posla koji tu treba obaviti kako kroz kurikularnu reformu tako i kroz kulturnu strategiju.
