"Projekt Handke, ili Pravda za Peterove gluposti" međunarodna je koprodukcija s izvorom u Kosovu, najavljena kao "navigiranje delikatne ravnoteže između slobode govora i društvene odgovornosti kroz prizmu kontroverznog Nobelovog laureata Petera Handkea". No predstava u praksi, sustavno i programatski, nema ništa delikatno, a Handkeov slučaj nije tek prizma umjetničkog istraživanja. Bez obzira na polazište, evidentan je bolni antagonizam prema liku, djelu i Nobelu posve progutao fenomenološke aspekte koje je "Projekt" u režiji Blerte Neziraj i prema predlošku Jetona Neziraja mogao, pa možda jest, a možda i nije htio imati.
Peter Handke nadaleko je utjecajnu i zastrašujuće otpornu karijeru započeo unutar neoavangardne poetike šezdesetih godina prošlog stoljeća, stvarajući polemički nastrojene književne eksperimente. No ozbiljnu je kontroverzu izazvao putopis "Zimsko putovanje na rijeke Sava, Drava, Dunav i Morava, ili Pravda za Srbiju" pisan 1996/97. U trenutku objave Handkeov se projekt mogao činiti neinformiranim pomračenjem kontroverzi sklonog Austrijanca na srpskim periferijama, ali je pisac ustrajao u negacijama ratnih zločina i genocida, između ostaloga držeći eulogiju na sprovodu Slobodana Miloševića.
Aktivna želja da se postane skandalozni enfant terrible obično kao rezultat ima doista nešto nalik na užasno dijete, uz tantrume u lice kritici i tvrdoglavo upadanje sve dublje i dublje u misaoni glib iz kojega je sve teže izaći. A kao da sve to, upakirano s počasnim srpskim državljanstvom, nije dovoljna šaka u oko, trbuh i mozak svima uključenima, 2019. Handke je primio Nobelovu nagradu za književnost. Nobelova je vjerojatno najmanje seksi od književnih nagrada, ali pored supstancijalnog budžeta, po inerciji uživa kontinuirani prestiž u stilu pingvinskih odijela. A s obzirom na bitno političko odvagivanje koje je uvijek uključeno u selekciju, Handke je neugodno začudan ili, još gore, minimalno začudan izbor.
Naslanjajući se punom težinom na Handkeov kultni antidramski predložak "Vrijeđanje publike", "paneuropski ansambl" "Projekta H." oblikuje izvedbu koja je višestruko uvredljiva; pored osovine koju čini slobodno vrijeđanje naslovnog antijunaka ili dežurnog zlikovca odvija se i svojevrsno vrijeđanje publike, kao i izvedbeno vrijeđanje iz publike. Uvredljiv je i ciljano monolitni pristup materijalu, površna satiziracija teme, kao i aktivacija komike debelo prevaziđenim elementima poput maskulinih tijela u femininoj odjeći i kink rekvizite.
Čak i ugrađeno ograđivanje od mogućeg predbacivanja predstavi da pojednostavljuje složene teme djeluje donekle uvredljivo jer bi u predstavu integrirani prigovor mogao biti i točan i netočan, ali ovako djeluje kao da može doći samo iz pozicije apologije apologeta ili beskičmenjačkog straha od nanošenja uvrede. Vrijeđanje se u kazalištu može i mora moći podnijeti, no putem se nameće pitanje: kako vrijeđanje djeluje kao mehanizam, alat ili poluga u angažiranoj praksi? Postoje li i kako funkcioniraju mogućnosti vrijeđanja ne samo kao abrazivnog, nego subverzivnog postupka, modusa otpora i oslobađanja u umjetničkoj praksi i šire?
Dobronamjernu bi gledateljicu moglo s druge strane brinuti da predstava, na prvi pogled temeljito uvredljiva, zapravo nije osobito i dovoljno uvredljiva na drugi i treći pogled. Glumci i glumice u nekoliko navrata izražavaju provokativnu ravnodušnost prema tome hoće li projektna centralna meta i njegova periferija biti uvrijeđeni predstavom, no suviše je lako zamisliti da bi nevjerojatni susret s predstavom predmete kritike ostavio hladnima. Dijelom i zato što nije riječ o kritici i pripadajućem promišljanju, nego slučaju potencijalne satire sravnjene na razinu bijesne klaunerije.
Poanta bi predstave onda mogla biti da se temi i Handkeu demonstrativno odriče nijansirani pristup, koji ionako nije funkcionalna reakcija na nasilje. A negirati tešku i višestruku traumu, pretvarati je u alternativni narativ i izmještenu odgovornost osobita je i duboko jeziva vrsta nasilja. U tome je čvoru svim uključenim stranama nemoguće zacijeliti, nasilje se samo nastavlja u beskrajnoj petlji. Predstava tu petlju handkeovskim projektom utjelovljuje, ali se s njome ne zna nositi pa se mučnina samo besmisleno gomila.
Stati u polemički i istraživački odnos prema politički, društveno i umjetnički relevantnoj temi unutar umjetničkog okvira nije samo atraktivno kao provokacija, nego nosi mogućnost zacjeljivanja povrede koju umjetnost i paraumjetnički kontekst itekako može nanijeti, kao i otvoriti oporavku. A kazališna je kolektivnost doživljaja važan element moguće katarze, što predstava razumije i nastoji aktivirati otvorenim obraćanjem publici i neprestanim preskakanjem izvedbenih razina. No kako predstava rezonira vjerojatno ovisi dijelom i o tome gdje se izvodi.
Zagrebačka mi se publika u aplauzu činila iznenađujuće entuzijastičnom s obzirom na muk tijekom trajanja predstave, koja se iz petnih žila trudi biti iritantna, kao da je to samo po sebi dostatno za politički relevantan teatar. No pretpostavljam i da ne valja podcjenjivati snagu završnog kolektivnog fuck you fašistima i njihovim apologetima, čak i ako je riječ o doslovnom skandiranju dvosložnog refrena i maločemu više. Možda negdje u tom fucketarenju vrijedi postaviti i pitanje što se zapravo događa kada se političke i ideološke pozicije, pristigle iz različitih pa i suprotnih smjerova, nađu u zajedničkom revoltu.
Ne promiče mi slojevita titravost situacije u kojoj za Samostalni srpski tjednik pišem o predstavi iz Kosova, izvedenoj u Zagrebu, posvećenoj kontroverzi P. Handkea; predstavi kojoj želim dati podršku u zauzetoj poziciji i izboru materije, ali živo smatram da je u promišljanju i provedbi zakazala.
Miješani ansambl igra zdušno, ali neujednačeno, vizualna su rješenja razmjerno predvidljiva i puna površne simbolike: goli sivi monolit scene s grobnim mjestom na sredini priziva asocijacije masovnih grobnica, lokacije nesretne eulogije, ali i pitanja smrti Autora; prazne šalice referenca su na 8 372 fildžana u srebreničkom putujućem spomeniku; umjetna krv koju izvođači/ce izlijevaju na čelo treba biti efektan finiš. Tekst je kaotičan, a dramaturgija se raspada na sve strane tijekom dugih sedamdeset minuta. Materija je dušu dala za satiričku obradu; sve u vezi Handkeova slučaja, uključujući i "Projekt", moglo bi biti gorko smiješno da nije naprosto strašno.
Nobelovani i nobelovane autori/ce odražavaju institucionalno stanje europskog duha, i neke s Nobelom vrijedi početi, druge možda radije prestati čitati, ako uopće treba išta od te inertne prakse održati na životu. U posljednje vrijeme neumorna potreba za razmatranjem više ili manje delikatne "ravnoteže između slobode govora i društvene odgovornosti" sasvim je sigurno smještena primarno u sferu različito privilegiranih očišta, ali riječ je o problematici koja prodire u osnovno društveno tkanje svijeta u kojem živimo i koji neprestano kreiramo. Koji su naslovi lektirni, udžbenici službeni, a povijest ispravna, pitanja su do kojih se za čas dokotrljamo od Švedske akademije.
Tako sam i sama o "Vrijeđanju publike" najprije učila unutar teatrološkog studija, i ne znajući da sam blaženo zakriljena autonomijom umjetnosti od političke kontroverze koja je autora pratila i tada, nekoliko godina prije zloglasnog Nobela. Ali ako učimo gledati, čitati i misliti na primjerima u koje je uvijek i neizbježno upisana etika i politika autora/ice, manjak osjetljivosti na problematične dimenzije djela nije simptom izdignutosti nad njima, nego uronjenosti u kojoj nemamo neophodne perspektive. Zato je i potreban svjestan napor da naučimo pristupati djelima koja ne reproduciraju dominantne misaone mehanizme, podjednako u egu, superegu i idu djela. Ono što "Projekt Handke" u tom smislu nudi, naprosto nije dostatno.
