Građani Bačke Topole, rodbina i prijatelji zadnjeg dana januara ispratili su na vječni počinak Milana Počuču –Divoselјačkog, diplomiranog pravnika, koji je kao dijete preživio pakao osam ustaških koncentracionih logora i tek igrom sudbine ostao na životu. Kao svjedok vremena ostavio je pisani trag o golgotama koje je preživio da pokolјenja čitaju, pamte i ne zaborave.
U knjizi "Most u vremenu: tragovi i dokazi o postojanju i zatiranju" Milan je zapisao redom kako je prošao: Koncentracioni logori - Gospić, Jaska, Jastrebarsko, Travnik, sistem Jasenovac-Gradiška, Gornja Rijeka kod Križevaca, Danica, Loborgrad.
Kako ističe profesor Mile Rajčević, Milan je sa nepune dvije i pol godine s majkom Jelom i sestrom Ljubicom, rođenom 1937. zaroblјen poslije pokolјa kod Divosela 5. avgusta 1941. godine, o čemu je pisao u spomenutoj knjizi.
"Ja, moja sestra Ljubica i naša majka Jela, dok je otac Božo ubijen 1941.godine u Divoselu, preživlјavamo pokolј u Kruškovačama, dok 824 lica na istoj polјani tog dana tu 'sreću' nisu imali. Mala je bila vjerovatnoća da će neko preživjeti sav taj pakao, gdje su krvnici bili neumolјivi i temelјiti u hvatanju nemoćnih i ranjenih, da bi ih neki dan potom, u posebnom krvavom piru i ritualu poslije 'obrade' kamom i malјem, bacili u Jarčju jamu na Olanku u podnožju Velebita", piše u "Mostu u vremenu".
"Šta je i ko pleo puteve, da po isporuci u Ustaški stan za nas ne bude mjesta u gospićkoj kaznionici, odakle su vodili putevi bez povratka ka Slanom na otoku Pagu te Jadovnom i njegovoj 'Šaranovoj' i drugim bezimenim jamama, već nas ubice ubace među ostale, na rijetko, ili skoro nepominjano 'Maksimovića imanje', ili 'Ovčara' u Budačkoj ulici u Gospiću. Iako smo već bili na stratištu Jadovno, ipak smo nekom igrom sudbine, utrpani u kamione da bi završili na Slanom."
"Koji slučaj sudbine i okolnosti je bio da budemo utovareni u zadnji kamion, i da se on na Baškim Oštarijama na Velebitu pokvari, da se stekne vremenska okolnost, da naiđu Italijani i narede vraćanje, a da potom ne budemo vraćeni na polazište, već nastavimo putešestvije: Jaska, Jastrebarsko, Kruščica, Danica, Gradiška, Gornja Rijeka kod Križevaca, Loborgrad. I najneobavještenijima su značenje i smisao ovih imena jasni: logori – područni, ili glavni, sabirni ili prolazni – svejedno kojim su mnogima bili smrtne i stanice mučenja."
"Čudesnim okolnostima, a posebno zahvalјujući plemenitom i humanitarnom djelovanju Diane Budisavlјević oslobođeni smo i transportovani smo za Beograd aprila 1942.godine. Ono što su izdržali lјudi, žene i slabašna djeca, životinje najvjerovatnije ne bi. Gledati nož na nečijem vratu, ili fotografiju o tome, ili vidjeti mržnju u očima, osjetiti dah krvnika i oštricu na vratu budi različit intenzitet emocija i proživlјavanja i skoro ga je nemoguće riječima dočarati".
Slijedi boravak u domovima ratne siročadi, školovanja u Osnovnoj školi u Divoselu, Gimnaziji u Gospiću do studija prava u Beogradu, zatim posao u struci - Leskovac, Vučje, Umka, Vršac, Bihać...
Ponovo izbjeglištvo u Republiku Srbiju, ponovo rijeka bez povratka. Svoj zavičaj, svoje rodno Divoselo Milan je iskreno volio i u srcu nosio čitavog života. Uvijek i rado je dolazio među svoje lјude u tu selo, družio se s njima, išao na sijela i prela, slušao ispovijesti tih gorštaka sa ličke grude.
Milan je slijedio Andrićevu maksimu "da je svaki čovjek doživotno dužan činiti dobra djela u svome rodnom mjestu, bez obzira koliko ih je dotada uradio". Zato se latio pera i ostavio svojim zemlјacima pisane tragove knjigom, novinarskim člancima, artefaktima i muzejskom zbirkom u rodnoj kući u Velikom Kraju u Divoselu, koja je nažalost zapalјena i uništena u operaciji hrvatske vojske 9. septembra 1993. godine.
Milan je teško doživio tragediju svoga zavičaja, svoga Divosela u ratu u Hrvatskoj 1991 – 1995. gdje je mračna strana lјudske istorije ispisala svoje najstrašnije stranice o čemu je zapisao: "Rane i bol za zavičajem nestaće tek sa našim nestankom".
