Teoretičari objašnjavaju ono što povjesničari znaju: rat je normalan – tvrdnja politologa Kennetha Waltza uvelike sažima smisao nove knjige Richarda Overyja, uglednog britanskog povjesničara, autora i urednika tridesetak djela na temu Drugog svjetskog rata: ističu se "Why the Allies Won", "The Air War" ili – kod nas jedino prevedeno – "Diktatori: Hitlerova Njemačka i Staljinova Rusija".
Objavljena prošle godine, nova je knjiga naslovljena jednostavno "Why War?", odnosno "Zašto/Čemu rat?". Iako pristupačno pisana i umjerenih tristotinjak stranica duga, zapravo je bitno ambicioznija od spomenutih monumentalnih studija. Tema nije uvid u konkretni rat, strategije ili metode ratovanja, nego pokušaj da se razumiju uzroci i svrha rata kao takvog: budući da je organizirano smrtonosno nasilje konstanta od prapovijesti do danas, to je "jedno od fundamentalnih pitanja ljudske prošlosti i ljudske budućnosti".
Overy započinje prepiskom Alberta Einsteina i Sigmunda Freuda, koji su 1930-ih raspravljali kako izbaviti čovječanstvo od rata, a fizičar je bio nezadovoljan tezom osnivača psihoanalize kako ne vidi mogućnost obuzdavanja nagona smrti i destrukcije. Mimo uvoda i zaključka, knjiga je podijeljena u dvije cjeline, a svaka ima četiri tematska poglavlja. Prva se cjelina bavi biološkim, psihološkim, antropološkim i ekološkim objašnjenjima, prema kojima su ljudi objekti prirodnih ili kulturnih sila.
Nasuprot tome, povjesničari, politolozi i društveni znanstvenici – uključujući brojne antropologe – skloniji su rat objašnjavati kao posljedicu proaktivnog ljudskog djelovanja, potaknutog s četiri glavna motiva razmatrana u drugom dijelu knjige. To su resursi, uvjerenja, moć i sigurnost. Premda polazni problem nužno posjeduje filozofsku dimenziju, ovo djelo nije ni povijest ratovanja ni apstraktna rasprava koja bi se bavila filozofijom rata ili teorijom pravednog rata. Overy koristi širok spektar znanstvenih studija, empirijskih dokaza i analiza praktičnih uzroka sukoba.
Izložen vrlo informativan pregled i mnoštvo argumenata ovdje je nemoguće skicirati. Dio posvećen biologiji polazi od fakta da ne postoji vrsta agresivna poput ljudske, koja masovno ubija vlastite pripadnike. Analizira se je li agresija genetski urođena i posjeduje li evolucijske prednosti, objašnjava zašto su Darwinove teze o "preživljavanju najsposobnijih" dijelom pogrešno shvaćene i izlažu analogije s nasilnim srodnicima kao što su čimpanze.
Stara dihotomija "priroda ili društvo" – nature vs. nurture – nije previše korisna, tvrdi Overy, zaključujući kako nema sumnje da biologija igra ulogu, odnosno da je u nekim okolnostima agresija potpomagala reproduktivni uspjeh. Poglavlje o psihologiji razmatra psihoanalitičke trope, klasične eksperimente kao što onaj u zatvoru Stanford ili primjere dehumanizacije, isključivanja ne-pripadnika grupe iz ljudske zajednice, poput Židova u Trećem Reichu ili Japanaca čije su lubanje američki vojnici skupljali kao suvenire.
Autor najviše vjeruje evolucijskoj psihologiji: iako naglašava da ratovanje nije psihološki inherentno, fakti da su se ratnička klasa, rodna podjele rada i organizirano nasilje pojavili posvuda sugerira postojanje "univerzalne psihološke predispozicije za ratovanje" – više nego shvaćanje rata kao isključivo kulturno zasnovane prakse. Overy se priklanja "ratobornoj" antropološkoj školi: kritizira pacifiste poput Margaret Mead ili Bronisława Malinowskog koji su zastupali tezu da je rat izum ili institucija poput ropstva i da može biti prevaziđen. Autor ističe kako novija istraživanja opovrgavaju teorije da društva bez države nisu poznavala rat, odnosno kako je on proizvod prelaska na život u kompleksnim političkim strukturama.
Navode se brojni primjeri pretpovijesnih masakra, kao i mnoštvo brutalnosti iz neolitika, brončanog i željeznog doba – lov na glave, ubijanje desetina tisuća zarobljenika, masovna ritualna vađenja srca ili odsijecanja spolnih organa. Overy detaljno analizira civilizacije starog Rima, Maja i Azteka, u kojima je rat posjedovao fundamentalni društveni i religijski smisao. Istovremeno, međutim, analogije s modernim lovcima-sakupljačima pokazuju da svega 61 posto takvih grupa ratuje.
Ponešto kontradiktorno, tvrdi se da ratovanje nije "ni nužno ni stalno obilježje ljudskog stanja", ali i kako "nije aberacija" – kulture rata su univerzalne. Zanimljivo je poglavlje o ekologiji: osim što podsjeća da nacistički termin Lebensraum potječe iz zoologije, analizira se utjecaj klimatskih promjena na izbijanje sukoba. U prošlosti je oskudica resursa dovodila do kanibalizma, dok nevesela budućnost nagovještava ratove za vodu. Prema jednom izračunu, sa svakim stupnjem Celzija za koji se poveća globalna temperatura raste mogućnost unutargrupnih sukoba, koji bi do 2030. u Africi mogli odnijeti stotine tisuća života.
U poglavlju o uvjerenjima Overy detaljno analizira srednjovjekovne i ranomoderne vjerske ratove, kao i političke religije fašizam, komunizam i liberalizam. Smisleno je naglašavanje kako se uvjerenja moraju razmotriti kao autonomna sila, koju nije moguće svesti tek na krinku za racionalnije razloge. Ipak, dojam je da Overy umanjuje važnost socijalne i klasne pozadine, odnosno silnica koje proizvode društvena previranja i potiču sukobe, a ideološke iskaze aktera uzima kao stvarne razloge.
Iako navodi da su uvijek bili uključeni i politički motivi, "većina povjesničara danas se slaže da su se religijski sukobi vodili oko religije". Poglavlje o sigurnosti obrazlaže ovu temu od Atene, Sparte i poznate "Tukididove zamke" sve do neorealističke teorije međunarodnih odnosa, mogućnosti sukoba SAD-a i Kine te svemirskih i kiber-ratova. Ukazuje se na to da su ratovi kompleksni fenomeni, da nerijetko imaju više uzroka i da je teško identificirati presudan motiv. Stoga Overy upozorava na nužnost nijansiranog shvaćanja i opreza pred simplifikacijama i determinizmom.
Istovremeno, čini se da je po pitanju marksizma i sam površan. Sve ako i stoji da je službena sovjetska teorija rata "teoretski manjkava, previše preskriptivna i jednodimenzionalna", zbog čega je Overy otpisuje, nije moguće bogatu marksističku misao svesti na ortodoksni lenjinizam – što je uglavnom uradio. Ističe se kako za objašnjenje rata materijalnim uzrocima nije nužno biti marksist i izlaže bogata povijesti gladi za resursima – od borbi za lovišta i robove do Hitlerovog pljačkaškog pohoda na istok i američke kontrole bliskoistočne nafte.
No dojam je da je uloga ekonomije i kapitala u pozadini, kao i društvene i državne strukture uopće. U poglavlju o moći Overy se, doduše, bavi i društvenom legitimacijom elita i imperijalnim apetitima vladajućih klasa, ali znatan dio teksta posvećen je ličnostima velikih vođa – Aleksandru, Napoleonu i Hitleru. U knjizi je teško shvatljiva potpuna odsutnost sociologije, kao discipline koja je dala enorman doprinos razumijevanju rata, od pionira poput Ludwiga Gumplowicza do suvremenih klasika kao što su Charles Tilly i Michael Mann (odličan pregled teme donosi djelo Siniše Maleševića "Sociologija rata i nasilja"), pri čemu se Mann slaže s Overyjem kako odluke o ratovima u pravilu donose uske elite, nerijetko iracionalno.
Overyjeva knjiga je poticajna, naročito u vrijeme globalne eskalacije sukoba. Ona iz brojnih perspektiva pruža širok panoramski prikaz ratovanja od kamenih sjekira do nuklearnih ratnih igara, navodi primjere iz stotina ratova i upućuje na stotine autora. Uvjerljivost joj, možda, umanjuju spomenute primjedbe, no niz teza vrijedi upamtiti. Nakon stoljeća opsežnih rasprava, odgovor na pitanje "Čemu rat?" i dalje je "sporan, parcijalan, frustrirajuće nedostižan".
Kao protuargument tezi o averziji modernog čovjeka prema ubijanju, Overy kaže kako je u Drugom svjetskom ratu bilo moguće organizirati stotinjak milijuna uglavnom prosječnih ljudi i navesti ih da u milijunskim razmjerima ubijaju, dok danas veliki rusko-ukrajinski rat prijeti još većom katastrofom. "Ako rat ima vrlo dugačku ljudsku povijest, onda također ima i budućnost": mračnu završnu opomenu treba držati na umu – upravo iz progresivne i pacifističke perspektive.
