Austrijski političari svih orijentacija bili su duboko potreseni kad su saznali da je veliki umjetnik performansa, slikar i skladatelj Hermann Nitsch preminuo na Uskrsni ponedjeljak u 83. godini. "Redefinirao je lokalnu umjetničku scenu ekspresionističkim slikama i senzacionalnim akcijama. Napustio nas je veliki majstor akcionizma: Hermann Nitsch je mrtav", rekao je savezni predsjednik Alexander Van der Bellen.
"Njegovom smrću gubimo univerzalista umjetnosti koji je kroz umjetnost istraživao bit bića. Njegov pronicljivi um će nedostajati", izjavila je kustosica Karola Kraus: "Umjetnost Hermanna Nitscha i njegovih kolega bečkih akcionista otvoreno je držala ogledalo poslijeratnom austrijskom društvu, koje je potiskivalo povijest i koje je oblikovao konzervativni katolicizam."
Radikalnost je konstanta u austrijskoj umjetnosti nakon Drugoga svjetskog rata. Iako se cjelokupna poslijeratna umjetnost ne može tumačiti samo kao refleks ratne traume, ona je uvelike označila zauzimanje umjetničkih pozicija. Theodor Adorno izjavio je da se nakon rata više ne može izraziti riječima i da se senzacije više ne mogu opisati, stoga je važno živjeti ih. Poslijeratna Austrija je izgrađena oko nacionalnog mita o glavnoj žrtvi nacionalsocijalizma koja je odbijala poslušnost Hitleru. S druge strane, velika većina stanovništva simpatizirala je nacističku stranku, a čak 500 tisuća Austrijanaca imalo je stranačku iskaznicu. Austrija je tek 1991. službeno priznala svoju "moralnu odgovornost" za nacističke zločine, a prelazak na savezničku stranu osigurala joj je borba koroško-slovenskih partizana, o čemu piše Peter Handke u biografskoj drami "Još uvijek oluja". Nikada prije tog datuma zemlja nije priznala ni svoju umiješanost ni krivnju. Samo su umjetnici bili depozitari "povijesne dužnosti" koja je bila izražena kroz duboki radikalizam. Počevši od 1958., u književnim kavanama, bečki akcionisti, iako su se bavili heterogenim temama, proizveli su umjetnički jezik velikog radikalizma, inspiriran književnošću i psihoanalizom. Kritizirali su umjetničku i intelektualnu stagnaciju svoje nacije, doživljavajući je kao opasnu i nemoralnu.
Pojedinac se svakodnevno suočava sa smrću putem medija: ubojstvima, ratovima. No ekran je barijera koja dopušta ravnodušnost i trivijalizaciju takvih događaja. Nitschova je ambicija bila suočiti pojedinca sa stvarnošću smrti
Praksa Hermanna Nitscha obuhvaća slikarstvo, crteže, gravure, instalacije, performans (koji umjetnik radije naziva akcijom), operu, glazbene kompozicije. Sve su to sastavni elementi kazališta koje je umjetnik zamislio kao cjelovito djelo prema vagnerovskom konceptu Gesamtkunstwerka. Proslavio se svojim provokativnim Akcijama u kojima je koristio leševe životinja, raspeća i naga tijela izvođača. Još 1960-ih bio je u zatvoru zbog bogohuljenja, a dvadeset godina nakon toga već je hvaljen kao živi klasik. Nitschovi događaji koje glumci izvode pod njegovim vodstvom nisu se promijenili od 1960-ih: obuhvaćaju višesatne, ponekad višednevne radnje. To uključuje razapinjanje glumaca s povezom preko očiju, polivanje krvi jedni po drugima, odabir žrtve i vezivanje za drveni križ.
U intervjuu za Vice Nitsch je rekao da se odlučio ne baviti komercijalnom umjetnošću i dizajniranjem proizvoda još u Bečkoj školi za grafičku ilustraciju. Privlačilo ga je nešto uzvišenije, slike Michelangela, da Vincija, umjetnosti nanošenja bola i patnji, Muka Kristova i antičke tragedije.
Počeo je slikati kopije Rembrandtova "Tri križa", istraživati složene intrige na slikama Tintoretta i El Greca. Uživao je i u radu Cézannea, Klimta i Muncha. Upravo ta klasična komponenta pokazuje da svojom umjetnošću želi uzbuditi gledatelja, a ne isprovocirati ga.
Famozna Nitschova 120. akcija u srpnju 2004. trajala je dva dana. Pomagalo mu je nekoliko slikara, a pratilo ga je stotinjak glazbenika. U 48 sati zaklali su svinje i koristili 600 litara krvi. Iskasapili su leševe, izvadili iznutrice i polili ih vodom te tako, prema Nitschu, prinijeli žrtvu kako bi iskupili krivnju ljudskog postojanja.
Svaka Nitschova Akcija zapravo je predstava njegovog "Kazališta orgija i misterija" koje je zamislio s 19 godina. Prema predlošku Nietzscheovog nadčovjeka, Nitsch je izumio superumjetnost koja čini da svi ljudski osjećaji rade istovremeno, što glazba ili slika ne mogu postići. "Kazalište je nova umjetnička forma, u kojoj ne igramo predstavu nego stvarnost", objašnjava Nitsch u svojoj biografiji.
U svojim djelima je spojio elemente božanskih orgija, Freudovog sustava i kršćanskih simbola, od kojih su najčešće korišteni znakovi križevi, vino i krv. Nitsch je taj rezultat nazvao estetskom psihoanalizom. Prema njegovim riječima, tijekom događanja "glumci" prihvaćaju svoje senzualno iskustvo i uranjaju u radost brutalnosti. Nitsch smatra da je žrtva primjer ove radosti brutalnosti i naziva je kolektivnim sado-mazohizmom.
Nitsch je kroz svoje kazalište radnje želio proizvesti djelo koje treba biti terapeutsko i katarzično poput antičke tragedije, kao psihološko sredstvo da se kroz ritualizirano djelovanje iskorijene kolektivne i individualne neuroze izazvane ratom, siromaštvom, strahom. Te su neuroze zapravo društveno-političke konstrukcije koje imaju za cilj zadržati pojedinca u stanju otuđenja i gubitka kontrole svog postojanja, ovisnosti o kapitalističkoj državi. Ambicija njegova rada je iznijeti potisnute strahove kroz ekstremnu osjetilnu konfrontaciju i uz pomoć rituala te ih osvijestiti kroz čin koji se živi ovdje i sada. Nitsch dodaje da su se ljudi morali probuditi i osjetiti šok kad su se iznenada našli kao novorođeno dijete na svijetu.
Prvi dan njegovog "Sechstagespiela" počinje brutalnim djelovanjem, žrtvenim ritualom: bik se usmrti, a zatim isprazni od krvi uz zvuke zvona i gonga. Životinji se tada odstranjuje utroba i izlaže se ispred bijele plahte. Sve se uvijek odvija uz glazbu, ponekad na austrijske narodne melodije, ponekad na osobne skladbe umjetnika koje orkestrira oko buke i plača, stvarajući tako tešku i uznemirujuću atmosferu. Ova akcija izazvala je oštre reakcije. Privatna cesta koja vodi do dvorca umjetnika bila je obrubljena demonstrantima s transparentima, ogorčenima što Nitsch ubija u ime umjetnosti. Brigitte Bardot ga je proglasila barbarom. Mnogi demonstranti su se usprotivili realizaciji akcije uzvikujući parolu: "Ubijanje nije umjetnost". Ogorčenje koje je Nitschov postupak mogao izazvati u to vrijeme je simptomatično za društvenu shizofreniju. Umjetnik cijelo vrijeme podsjeća da nijedna životinja nije okrutno ubijena i da je jednostavno prikazao životinje koje umiru, i to životinje koje su u svakom slučaju bile namijenjene za klanje.
Iznenađen je što njegovi postupci izazivaju takve reakcije jer se pojedinac svakodnevno suočava sa smrću putem medija: ubojstvima, ratovima. No ekran je barijera koja dopušta ravnodušnost i trivijalizaciju takvih događaja. Nitschova je ambicija bila suočiti pojedinca sa stvarnošću smrti jer je nasilje, ističe, uvijek bilo u središtu umjetnosti. Nema tragedije bez nasilja i okrutnosti. Čuvena je njegova definicija kazališta. To je "povlašteno mjesto za pojavu energije koja dolazi iz podsvijesti, i još dublje, energije zemlje, prirode, koja mora predvoditi ponovno rođenje. Volim tijela, volim osjetila. Ne vjerujem u odvojenost tijela i uma. U prirodi se sve razmnožava, sve se miješa. Ne postoji materijalno odvojeno od duhovnog. To je ista fenomenalna energija. Moj rad je veliko slavlje radosti: radosti što sam tamo. Moj rad voli i slavi život."
Zatvaran u mladosti zbog skandaliziranja javnosti, umro je slavljen od političkog establišmenta koji čine narodnjaci, socijaldemokrati, zeleni. Za 99 posto Austrijanaca, on je najpoznatiji nacionalni umjetnik, lik genija duge sijede brade. Umro je usred novog evropskog krvoprolića, ne više kao istinski prorok, već kao idol čiji su radovi u samo jednom danu dobili na neslućenoj cijeni. A ja se sjećam teško nabavljene video-kazete s dokumentarnim filmom o Nitschu, pa monografije kupljene suhim zlatom. Bila nam je Sveto pismo kad sam režirao Euripidovog "Kiklopa" s Let 3. Iz nje inspiracija za Mrletovo letenje u kršćanskom raju, za vađenje Kiklopovog oka, kad s Prljine glave ne curi doduše svinjska krv, nego demižana gustog crnog vina. U nestašici sjećanja i siromaštvu duha, tek sad vidim da smo u toj davnoj predstavi nesvjesno reproducirali Rembrandtovu "Grafiku od stotinu guldena" i to zahvaljujući Nitschu. Drugi put sam Nitscha slavio u akciji "Tijest" prema Senekinoj tragediji izvedenoj na Silbi u popodnevnim satima. Publika je zajedno s nesretnim grčkim kraljem jela meso njegovih sinova, tog dana zaklanih i ispečenih kozlića.
