Prije petnaestak godina Vladimir Perišić snažno je u dugom metru debitirao ostvarenjem "Ordinary People", uz iste, 2009. nastale "Crnce" Gorana Devića i Zvonimira Jurića najimpresivnijim filmom iz tzv. regije s temom "naših" zločina u zadnjem ratu na ovim prostorima. Istina, filmova te tematike bilo je malo, ali to ne umanjuje vrijednost tih dvaju uradaka, od kojih je Perišićev međunarodno bio znatno uspješniji – nominiran je za Veliku nagradu Tjedna kritike u Cannesu i Zlatnu kameru za najbolji debi na istom festivalu te je, uz još neka priznanja, osvojio Srce Sarajeva za najbolji film i glavnog glumca (Relja Popović), kao i nagradu međunarodnog žirija kritike FIPRESCI (u tročlanom žiriju bio je i potpisnik ovih redaka).
Doista je čudno zašto je autoru, nakon velikog uspjeha dugometražnog prvijenca, trebalo tako dugo da poluči naredno cjelovečernje ostvarenje "Lost Country" (Perišić svoje duge filmove potpisuje isključivo engleskim naslovima premda im je većinska zemlja produkcije Srbija, a u potonjem je manjinsko koprodukcijsko učešće, pored Francuske, Luksemburga i Katara, imala i Hrvatska), koje je svjetsku premijeru ponovo imalo u kanskom programu Tjedan kritike, i gdje je glavni glumac, mladi naturščik Jovan Ginić, dobio nagradu za novu zvijezdu. Ginić je nagrađen i Srcem Sarajeva, ponovivši uspjeh Relje Popovića, samo u još mlađoj dobi.
Kao i u prvijencu Perišić problematizira vruću temu, no sada vruću ponajprije za njega samog. Naime, majka mu je bila ministrica kulture u Miloševićevom režimu 1990-ih, dok je on kao vrlo mlad čovjek bio okružen opozicijski nastrojenim prijateljima te se našao u zbunjujućoj i frustrirajućoj situaciji. Film, očito nimalo slučajno, govori o petnaestogodišnjem dječaku Stefanu (solidni, no svakako precijenjeni Ginić) i njegovom odnosu s majkom (uobičajeno odlična Jasna Đuričić), glasnogovornicom Miloševićeve vlade u doba beogradskih demonstracija protiv režima, pri čemu dječakova frustracija prelazi u traumu koja će dobiti radikalno razrješenje.
Perišić se istom temom bavio u svom srednjemetražnom debiju "Dremano oko" iz 2003., čiji protagonist – utjelovljuje ga tada 13-godišnji Relja Popović – ima isto ime Stefan, a majku mu također glumi Đuričić; štoviše, prva sekvenca tog filma zbiva se kod djeda na selu kao i u "Lost Country". Tu otvarajuću sekvencu u dugom filmu krasi impresivan ugođaj, a i po premještaju radnje u Beograd Perišić dugo čuva snažnu atmosferu ostvarenu zrnatom teksturom fotografije (snimalo se 16-milimetarskom filmskom vrpcom) i izvanrednim kompozicijama kadra.
Nažalost, što se narativ dalje razvija, sve se više otvara prostor za opća mjesta i "crtanje" značenja, a posebno bode oči potencijalni ljubavni odnos Stefana i djevojke koja mu se sviđa, obilježen mlakošću te slabo napisanim i glumljenim dijalozima. Ideološki, film je poprilično sporan, pa i lažan – po njemu ispada da je de facto cijeli Beograd bio antimiloševićevski orijentiran, a izuzeci koji potvrđuju pravilo bivši su partizani i komunisti poput Stefanova djeda (jako ga dobro glumi Duško Valentić, Papundek iz "Velog mista").
Drugim riječima, Perišić zauzima tipičnu (malo)građansku antikomunističku perspektivu, pa ne samo da u drugoj polovici svog trajanja njegov uradak gubi uže estetski elan, nego postaje i ideologijski upitan. Rasplet s drastičnim rješenjem doima se pak psihološki nategnut, odnosno čini se da je psihološka uvjerljivost postala žrtvom ideologijskog nametanja. Sve u svemu, "Lost Country" djelo je autora koji još jednom pokazuje nesporan oblikovni talent, ali ovaj put samo parcijalno, dopuštajući pritom da mu sumnjiv ideološki pristup baci sjenu na film.
