U svojim memoarima objavljenima 1. rujna 2010. godine Tony Blair napisao je da će vojna intervencija u Iraku promijeniti ne samo sudbinu iračkog režima i iračkog naroda, već i ‘odrediti način na koji će Velika Britanija i svijet pristupiti glavnoj sigurnosnoj prijetnji u 21. stoljeću’. Odredit će i ‘razvoj Ujedinjenih naroda, odnose Evrope i Sjedinjenih Država i unutar Evropske unije, i način na koji se SAD odnosi prema ostatku svijeta. Ona stoga ne može biti važnija. Odredit će smjer međunarodne politike cijeloj sljedećoj generaciji’, napisao je bivši britanski premijer.
Ova grandiozna vizija, u kojoj Blair sebi implicitno daje jednu od vodećih uloga, ujedno je i jedina njegova procjena povezana s ratom u Iraku koja bi se mogla smatrati točnom, ali na sasvim suprotan način od onoga koji je on priželjkivao. Jer kako je pokazao 6. srpnja objavljen Izvještaj o iračkoj istrazi, koju je sa suradnicima proveo kraljičin savjetnik Sir John Chilcot, sve ostalo bilo je potpuno promašeno.
U vjerojatno najopsežnijoj istrazi čiji je predmet bila vlastita agresorska vlada, u 12 tomova na 6000 stranica detaljno je rekonstruirana svaka faza rata iz britanske perspektive. U nju je uloženo devet milijuna funti i sedam godina vremena, sve kako bi se dokumentirala ‘prva britanska okupacija jedne suverene države nakon Drugog svjetskog rata’. Tony Blair nesumnjivo je glavni lik te istrage; ne britanske vojne, obavještajne i ine službe, ne njezini stručnjaci, ministri i parlamentarni zastupnici, već privatna osoba koja se u svojim odlukama gotovo isključivo rukovodila osobnim ambicijama, subjektivnim procjenama, neutemeljenim instinktima i iz vlastitih dojmova izvučenim zaključcima.
Dva mjeseca nakon 11. rujna britanski Združeni obavještajni odbor (jic) zaključio je da Irak nije igrao nikakvu ulogu u tom napadu, da je suradnja režima s Al-Kaidom ‘malo vjerojatna’ i da nema dokaza da je Osama bin Laden ikada boravio u Iraku
U prvom dijelu istrage daje se uvid u načine kako se u uskim, zatvorenim političkim krugovima Amerike i Velike Britanije kovao rat i gradila propaganda za njegovo pokretanje. Prije terorističkih napada 11. rujna zapadne zemlje vodile su prema Iraku ‘politiku zadržavanja’, sumnjičave zbog činjenice da je Sadam Husein 1998. iz zemlje izbacio UN-ove inspektore za oružje, ali daleko od toga da bi ga smatrale gorućom prijetnjom međunarodnom miru i sigurnosti. No nakon 11. rujna američki predsjednik George W. Bush postao je opsjednut smjenom iračkog režima, neutemeljeno ga povezujući s Al-Kaidom, a nedugo zatim Tony Blair izjavio je da će Velika Britanija ‘stajati rame uz rame s Amerikom u borbi protiv međunarodnog terorizma’.
No već u studenome iste godine britanski Združeni obavještajni odbor (JIC) objavio je prvu u nizu procjena iračke prijetnje. JIC je zaključio da Irak nije igrao nikakvu ulogu u napadu 11. rujna, da je suradnja iračkog režima s Al-Kaidom ‘malo vjerojatna’, da nema dokaza da je Osama bin Laden ikada boravio u Iraku niti da je iračko oružje za masovno uništenje ikada dospjelo u ruke terorističkih skupina, te da Irak nema vojnih kapaciteta da provede napade kemijskim, biološkim ili nuklearnim oružjem.
U trenutku kada je procjena JIC-a došla do Blaira, George W. Bush sa svojim je generalima već razmatrao kopnenu invaziju, a u svojem obraćanju naciji u siječnju 2002. godine prvi je put izgovorio čuvenu frazu o Iraku, Iranu i Sjevernoj Koreji kao ‘osovini zla’. Bush je tada naglasak stavio upravo na Irak, iako su britanske obavještajne službe istovremeno procijenile da su Iran, Sjeverna Koreja i Libija zemlje većeg rizika za širenje nuklearnog oružja.
Krajem rujna 2002. britanska vlada objavila je takozvani Dosje o Iraku, dokument koji je ‘bio dizajniran tako da izgradi argumentaciju i osigura parlamentarnu i javnu podršku za vladinu politiku prema kojoj je hitno potrebno djelovati kako bi se osiguralo razoružavanje Iraka’. Reagirajući na Dosje, Blair je tada rekao, suprotno procjeni JIC-a, da Sadam Husein ‘bez imalo sumnje još uvijek pokušava razviti kemijsko, biološko i nuklearno oružje’ koje će ‘sasvim sigurno i upotrijebiti’. Nekoliko dana prije objave Dosjea vlada Iraka obavijestila je Ujedinjene narode da je spremna ponovno u zemlju pripustiti UN-ove inspektore. Bush i Blair tu su maslinovu grančicu odbacili, ustvrdivši da oni Sadamu Huseinu ništa ne vjeruju jer on uvijek laže. No budući da je većina članica Vijeća Sigurnosti UN-a inzistirala da se Sadamu pruži još jedna šansa, u studenome 2002. donesena je rezolucija 1441 u kojoj je ta ponuda formalizirana.
Iako rezolucija, po mišljenju Chilcotove komisije, ali i pravnih stručnjaka s kojima se Blair konzultirao, nije dozvoljavala automatsku primjenu sile u slučaju nepodvrgavanja njezinim zahtjevima, britanski premijer silom je nastojao ugurati u nju takvu interpretaciju. Početkom 2003. sukobio se sa svojim ministrom vanjskih poslova Jackom Strawom, koji je inzistirao da se razoružanje pokuša ishoditi diplomatskim putem, a tadašnji glavni državni odvjetnik, lord Peter Goldsmith, rekao mu je da rezolucija eksplicitno ne autorizira upotrebu vojne sile. Sredinom veljače šef UN-ove Komisije za nadzor, verifikaciju i inspekciju (UNMOVIC) Hans Blix u svome izvještaju Vijeću sigurnosti napisao je da u Iraku nije pronađeno oružje za masovno uništenje, dodavši da je potpuna suradnja ‘nebulozan koncept’, te da i njemačke i francuske tajne službe također smatraju da Sadam Husein ne posjeduje nuklearno naoružanje.
Goldsmith je šest dana prije početka intervencije 20. ožujka 2003. još uvijek inzistirao da vlada pribavi čvrste dokaze pomoću kojih bi se akcija mogla argumentirati, naglašavajući pritom važnost zaključaka UNMOVIC-a i IAEA-e. Blair je za to vrijeme konstantno vršio pritisak na Goldsmitha da se nedvosmisleno izjasni oko ovlasti sadržanih u rezoluciji, pa je ovaj na koncu popustio, zaključivši tri dana prije početka invazije da je upotreba sile u skladu sa zakonom.
U svom izvještaju Chilcot i suradnici napisali su da su ‘u okolnostima kada u Vijeću sigurnosti nije bilo konsenzusa akcije Velike Britanije podrivale autoritet UN-a’ i da Goldsmithov dokument ‘nije objasnio koja je zakonska osnova za zaključak da je Irak propustio zadnju priliku da se razoruža’. Napisali su i da ‘diplomatske opcije nisu bile iscrpljene, pa stoga vojna akcija nije bila zadnja mogućnost’, a posebno su analizirali i manipulacije kojima su se Blair i njegovi najbliži suradnici služili kako bi od ministara i parlamentarnih zastupnika dobili podršku za ulazak u rat.
U izvještaju je tako dokumentirano kako je Blair uoči invazije očajnički pokušavao sklepati podršku devet (od 15) članica Vijeća sigurnosti, kako bi ‘čak i ako Francuska i Rusija ulože veto, imao šansu progurati odluku o intervenciji u donjem domu parlamenta’. Uskoro je postalo jasno da VS neće odobriti vojnu intervenciju, no Blair je 18. ožujka, dva dana prije početka zračnih udara, pred parlamentarne zastupnike iznio svoje fabricirano obrazloženje, koje su oni podržali sa 412 glasova za i 149 protiv.
‘Zašto je baš sada hitno poduzeti akciju da se razoružaju kapaciteti koji postoje 20 godina i koje smo mi pomogli stvoriti?’ zapitao se Robin Cook, predsjednik donjeg doma britanskog parlamenta, podnoseći ostavku tri dana prije početka intervencije
U Izvještaju je na nekoliko mjesta napisano kako Blair o svojim planovima nije obavještavao sve ministre, naprotiv, precizno je i na kapaljku dozirao informacije koje je s njima dijelio. Primjerice, poruka koju je u srpnju 2002. poslao Bushu, a u kojoj piše ‘bit ću uz tebe, što god bilo’, nosila je oznaku ‘privatno’, a tek ju je naknadno vidio samo ministar Jack Straw. Predsjednik donjeg doma parlamenta Robin Cook u pismu u kojemu obrazlaže svoju ostavku 17. ožujka napisao je da u tom trenutku ‘nitko nije bio uvjeren da je vojna akcija potrebna, niti da Irak ima nuklearno oružje’. ‘Irak vjerojatno ima kemijsko i biološko oružje’, napisao je Cook, ‘ali on ga ima od 1980-ih, kada su američke kompanije Sadamu Huseinu prodavale agense antraksa, a britanska vlada verificirala njegove tvornice kemijskog oružja. Zašto je baš sada hitno poduzeti akciju da se razoružaju kapaciteti koji postoje 20 godina i koje smo mi pomogli stvoriti? Zašto treba pribjeći ratu baš ovaj tjedan, kada su Sadamove ambicije da kompletira svom program oružja blokirane prisustvom inspektora UN-a?’
Chilcot je u svome izvještaju zaključio da je Blair brojne podatke zatajio i od kabineta i od parlamenta, ali i da ‘nijedan ministar nije tražio dodatno objašnjenje’. Njegova ‘tendencija da u javnim istupima spominje oružje za masovno uništenje bez da ga specificira stvarala je dojam da Irak predstavlja veću prijetnju nego što je navedeno u procjeni JIC-a’, a ‘njegova svjesna selekcija formulacija ukazuje na razliku između njegovih uvjerenja i faktičkih zaključaka JIC-a’. U ožujku 2005. godine Komisija za obavještajne kapacitete SAD-a priznala je da su tajne službe ‘bile u krivu oko gotovo svih predratnih procjena o iračkom oružju za masovno uništenje’, ali Tony Blair nije učinio čak ni to, već je nastavio tvrditi da ‘osnova za akciju možda i nije bila onakva kako se mislilo, ali je intervencija svejedno bila opravdana’.
Chilcotov izvještaj bavi se i razdobljem nakon intervencije, koje je podjednako obilježeno krivim procjenama s fatalnim posljedicama, samo što je Blairov cilj u prethodnoj fazi bio što prije ući u rat, a u kasnijoj što prije iz njega pobjeći. Istraga je zaključila da Velika Britanija ‘ni u jednoj fazi nije razvila plan za razdoblje nakon intervencije’ niti su rađene sistematske procjene i analize rizika, iako je Blair još prije početka intervencije bio obaviješten da će ‘postkonfliktna faza biti strateški odlučujuća’, da će sigurnost biti ugrožena i da postoji mogućnost građanskog rata.
Kada su počeli sukobi u Basri, gradu pod britanskom upravom, JIC je Blaira upozorio da lokalno stanovništvo očekuje inicijativu britanske vojske i da bi ‘zamjeranje moglo prerasti u nasilje’. No on je ostao pri namjeri da se vojska što skorije povuče iz zemlje, i tada i nakon što su na vidjelo izašle informacije o masovnoj torturi u američkom zatvoru Abu Graib.
Situacija u Iraku u međuvremenu je eskalirala u punokrvni građanski rat iz kojeg se izrodila teroristička skupina Islamska država, no u svojem 47-minutnom obraćanju nakon objave Istrage Tony Blair je ostao pri tome da je njegova odluka bila ispravna. Štoviše, obavještajne službe optužio je da su mu dostavljale krive podatke, što nije točno, kao ni tvrdnja da je Istraga utvrdila da s njegove strane nije bilo nikakvih laži, manipulacija ni skrivanja. Suprotno Istrazi, rekao je da je rezolucija 1441 davala ovlasti za intervenciju i da je sve informacije dijelio sa svima, uključujući i opoziciju. Svoj cinični pledoaje, obilno začinjen frazama o ‘žaljenju’ i ‘prihvaćanju odgovornosti’, završio je zaključkom da će on o Iraku ‘razmišljati svakoga dana do svoje smrti’ i da je taj rat ujedno razlog ‘zbog kojeg toliko puno svoga vremena posvećuje miru na Bliskom istoku’.
