Intrigantan rodni, de facto feministički pristup te sjajno izvedena run and gun narativna koncepcija obogaćena sočnim (postapokaliptičnim) dizajnom učinili su "Pobješnjelog Maxa: Divlju cestu" jednim od najuzbudljivijih filmova protekle dekade. Nešto slično neće se moći reći za desetak godina, kad prednastavak "Divlje ceste" nazvan "Furiosa: Pobješnjeli Max saga" bude vremenski udaljen kao što je "Divlja cesta" danas.
Za razliku od prethodnika, koji je sav proletio u jednom dahu kao roller coaster, "Furiosa" je podijeljena u poglavlja i gotovo pola sata duža, a da pritom veći prostor posvećen narativnim smirenjima ne rezultira dramski ozbiljnijim učinkom, iako se ta namjera čini očitom. Početak filma, njegovo prvo poglavlje – odlično je. Skupina zlikovačkih pustinjskih motorista otkriva skrivenu zelenu oazu i otima srčanu djevojčicu koja u njoj obitava te želi pripadnike svoje zajednice upozoriti na opasnost, da bi u akciju spašavanja krenula djevojčičina majka. Poglavlje demonstrira optimalan spoj akcijsko-pustolovnog uzbuđenja i emocionalnog angažmana, a ujedno predstavlja neobičnog glavnog negativca čija je zloća interesantno umekšana svojevrsnim klaunskim sklonostima.
Troje glumaca – mala Alyla Browne kao buduća Furiosa, Charlee Fraser kao njezina mlada majka ratnica i Chris Hemsworth kao duhoviti performerski vođa zlikovaca Dementus – izvrsni su, a režija 79-godišnjeg veterana Georgea Millera, znamenitog tvorca serijala "Mad Max", ali i dražesnog diptiha o praščiću Babeu, besprijekorna. Međutim, poglavlja koja slijede kudikamo su manje impresivna, ponajprije u pogledu scenarija. Posljedice nestanka djevojčice iz harema gospodara Citadele – iako ju je dotični moćnik izdvojio kao potencijalni dragocjeni izvor svog budućeg potomstva – naprosto su zaobiđene, ne vidimo da je provedena ikakva istraga, odnosno da se pokušalo doznati što se dogodilo; kao da djevojčica, odjednom, i nije bila something special. A djevojčica se prerušila u dečka i dok su godine prolazile i ona odrastala, ama baš nitko nije primijetio da se "dečko" razvija u djevojku.
Poslije, kad postane nerazdvojna pomoćnica glavnog vozača kamiona-cisterne Praetoriana Jacka, nikom ne padne na pamet da se zapita odakle se ta djevojka pojavila, nego se prihvaća kao normalno da je pala iz vedra neba. A što tek reći za ono što se događa pred kraj filma, kad se Furiosa oslobađa iz Dementusova zarobljeništva tako da sama sebi odreže ili otkine ruku, a pritom nije prikazano kako je to, odnosno čime onako razoružana i svezana učinila, a još manje ostaje objašnjeno kako nije iskrvarila ili barem se onesvijestila. Jasno je naravno da je riječ o vrsti filma gdje se podrazumijeva da se neke stvari prime zdravo za gotovo, ali s obzirom na ranije spomenutu težnju (i) za ozbiljnošću narativa, ovakvi propusti, odnosno priklanjanje tzv. stripovskoj logici, i još u tolikoj mjeri, poprilično su razočaravajući.
Kad se tome doda pogrešan izbor posve nekarizmatičnog Toma Burkea za ulogu Praetoriana Jacka, mišljenu kao karizmatičnu, te tretman ključnih akcijskih scena po principu već viđenog, mada je njihova izvedba nesumnjivo suverena, onda je jasno koliko "Furiosa" zaostaje za "Divljom cestom". Ne pomaže joj pritom ni sama završnica u kojoj se doznaje konačna sudbina Dementusa, tj. kako mu se naslovna junakinja osvetila "ne osvećujući se"; naime, bizarnost te scene prije ide u smjeru kiča nego simboličko-značenjske intrigantnosti. Naposljetku, ostvarenje od kojeg se puno očekivalo doseglo je tek do kvalitativne korektnosti, i to prvenstveno zahvaljujući odličnom otvaranju i kroz cijeli film izvrsnom Hemsworthovom nastupu. Anya Taylor-Joy, jedna od najboljih glumica svoje generacije, izrazito je solidna kao odrasla Furiosa, ali njezina uloga ne obara s nogu kao ona Charlize Theron koja je utjelovljujući isti lik u "Divljoj cesti" jednostavno briljirala.
