Kaj si nekaj loše volje, umoran? Ma ne me niš' pitat'. Bezveze sam sinoć upao u rabbit hole do pola četiri ujutro i sad sam sav sjeban... Tako je nekako tekao razgovor dvojice frendova srednjoškolskog uzrasta u jednom od zagrebačkih tramvaja. Moja ušna udica iz te je konverzacije na površinu izvukla englesku jezičnu kovanicu upotrijebljenu u navedenom iskazu, rabbit hole. Iliti po naški, zečja rupa. Otkad je Lewis Carroll još 1865. objavio klasik svjetske književnosti "Alisu u zemlji čudesa" – s uvodnim poglavljem "U zečjoj rupi" gdje Alisa, slijedeći misterioznog bijelog zeca do njegove rupe, započinje putovanje čudesnim, vrlo neobičnim i apsurdnim paralelnim svijetom punim iznenađenja – spomenuti se termin redovito pojavljuje kao referenca i metafora za brojne situacije i iskustva u različitim društvenim kontekstima koji imaju nadrealna obilježja.
No do njegove pojačane frekvencije dolazi u zadnjih dvadeset i nešto godina sa suvremenim internetom i s njim povezanim korisničkim iskustvima, čemu je vrlo vjerojatno doprinijela i referenca na Carrollovu knjigu, odnosno na zečju rupu, upisana u skript čuvenog filma "Matrix". Zahvaljujući "životu na internetu", to jest konstantnom pristupu i serviranom obilju različitih sadržaja na mreži, čestim stanjima dezorijentacije, gubitku osjećaja za vrijeme i kognitivno-psihičkoj potopljenosti u "svijet s onu stranu kompjutorskog ekrana", zečja se rupa – zahvaljujući metaforičkom potencijalu svog ishodišnog konteksta – primjereno nametnula kao adekvatan označitelj za paletu korisničkih iskustava.
Ta su iskustva mnogima dobro poznata. To su one (pre)česte situacije kada "surfing putovanje" mrežom započne na jednoj korisnički odabranoj internetskoj točki, a završi možda nakon nekoliko sati na mrežnim lokacijama i sadržajima koje prije toga ni izbliza nismo mogli anticipirati. No u međuvremenu smo, u eri korporativno novomedijskih društvenih mreža, ponešto i spoznali iz socioekonomske perspektive, a što skida potencijalno romantičan veo s internetskih zečjih rupa. Shvatili smo da takva iskustva nisu naivna, a ni besplatna, te da ne postoje potpuno slobodna i autonomna lutanja bespućima mreže. Naučili smo nešto i o cijeni koju plaćamo zbog digitalnih tragova. Upoznati smo sa suptilnim i učinkovitim navođenjima putem suvremeno-tehnoloških sofisticiranih algoritama.
Napokon, znamo da već nekoliko decenija živimo u epohi koja se imenuje i informatičkom, a to između ostalog znači i da je informacija o osobnom profilu svakog od nas sirovina i utrživa roba prvog ranga ekonomske vrijednosti. I što napraviti? Skinuti se s mreže? Zakopati zečje rupe? Glupost, a i nemoguća misija. Prijedlog slijedi logiku hiperinformacijskog predoziranja mreže, zato neka korisnički moto bude: evo ti još!
