Nije da toga nije bilo u nekom obliku i u starom, pretpotopnom analognom svijetu, dok je tehnologija interneta još uvijek bila mlada i poprilično tajnovita stvar, skrivena i dobro čuvana u američkim vojno-znanstvenim bazama. Dobro se sjećam tih prizora iz vremena svojih ranih tinejdžerskih dana sredinom 1980-ih, recimo kao onda kada bi nam Momčilo Bajagić Bajaga sa stejdža uputio kodirano pitanje: ima li svetla ovde? Odmah bismo razumjeli poruku, znali smo da slijedi kultna balada "Zažmuri" i kao po komandi uhvatili bismo se džepova, izvukli i pripalili pripremljene plinske upaljače koje smo iz tog razloga i mi nepušači donijeli sa sobom, pa bi cijela dvorana u trenutku bila osvjetljena hiljadama vatrenih plamičaka. Ako dobro pamtim, nitko nije pravio veliku dramu s mjerama protupožarne zaštite, drugi su standardi bili na snazi tada.

Razmišljam sjećajući se tih momenata iz već vrlo daleke prošlosti, dok na jednom koncertu svjedočim digitalno-tehnološkoj verziji istovjetnog performansa. Skoro četiri decenije kasnije, hiljade uključenih svjetlosnih lampica na aparatima mobilnih telefona ritualno slijedi isti tip kolektivne emocije. I to mi je sve super. No malo manje mi je kul – ma uopće mi nije kul, zapravo me iritira – kada mobiteli u rukama svojih vlasnika i vlasnica za cijelog trajanja koncerta neprestano snimaju taj isti koncert ispred mojih očiju. Kadrira se i zumira, ciljaju motivi u kadru, mijenjaju se filteri osvjetljenja, dodaju razni efekti. Svi su odreda kamermani i režiseri. Tako da su neposredni živi prizori s pozornice u mome vidokrugu zasjenjeni isječcima snimaka koji mi trepere ispred očiju. I jako ih je puno, cijeli grozdovi, tako da i nije baš lako pronaći kut pogleda ka bini koji bi bio čist – ovo ako se netko pita zašto naprosto ne promijenim poziciju u publici. Prije sam ovo tumačio zdravorazumski, pokazat će se pojednostavljeno, interpretacijama koje kažu da je amatersko snimanje koncerata mobilnim telefonima u funkciji naknadnih pregledavanja, a ona su potencijalno beskonačna i mogu trajati unedogled. Zato možda i vrijedi žrtvovati neposredno jednokratno iskustvo živog trenutka koji nepovratno umire i posvetiti se kreiranju što boljeg snimka za vječnost kojemu se možemo poslije vraćati koliko god to puta željeli. Danas ne mislim tako. Naivna su to objašnjenja, zapela u logici i argumentaciji iz analognog doba.

Poprilično je izvjesno kako su takve aktivnosti i uradci u epohi novomedijskih tzv. društvenih mreža prije svega namijenjeni dijeljenju drugima putem mreža, a ne toliko osobnoj konzumaciji. Prvenstvena funkcija im je da preko njih bilježimo koliko drugi percipiraju sadržaje koje smo pustili na mrežu, to je ono što nas pokreće i rajca. Ekstenzija narcističke kulture, moje malo ja opterećeno praksama lajkanja i uvijek gladno praćenja od drugih.