U sklopu programa Motovun u Zagrebu, koji se i ove godine održava u osebujnom prostoru Laube, prikazan je i najveći hit u povijesti argentinske kinematografije, ‘Klan’. Riječ je o ostvarenju istaknutog, iako u nas slabije znanog argentinskog sineasta Pabla Trapera, kojim je dosegao vrh svoje dosadašnje karijere, jer osim velikog gledateljskog i festivalskog uspjeha u Latinskoj Americi, film je osvojio i Srebrnog lava u Veneciji za najbolju režiju, doduše u vjerojatno rijetko kad mlitavijoj konkurenciji. Dodatna preporuka tom ostvarenju intrigantne tematike trebala su biti i braća Almodóvar na producentskim pozicijama (uz samog Trapera), međutim ispostavilo se da ovaj put, za razliku od prošlogodišnjeg argentinskog kandidata za Oscara, interesantnih ‘Divljih priča’ Damiána Szifróna, imena slavnih Španjolaca nisu bila garancija značajnije kvalitete.
‘Klan’ se temelji na istinitim događajima iz prve polovice osamdesetih, kad je obitelj Puccio, pri kraju vladavine vojne hunte i u ranom razdoblju nakon njezina pada, otimala pripadnike bogatih familija, podizala otkupninu i ubijala otete, a kad je napokon razotkrivena, bio je to skandal velikih razmjera jer mnogi nisu mogli vjerovati čime se bavila dobrostojeća porodica iz više srednje klase, čiji je najstariji sin Alejandro bio popularni igrač ragbija, član argentinske reprezentacije. Trapero slučaj Puccio veže uz huntu, objašnjavajući djelovanje pater familiasa Arquímedesa Puccija, pripadnika argentinske tajne službe koji je vjerojatno bio aktivan u političkim otmicama i likvidacijama pripadnika (komunističke) opozicije, njegovim psiho-ideološkim inklinacijama i vojnim zaleđem koje ga je, ako je vjerovati filmu, štitilo sve dok nije prešao granicu te nastavio s kriminalnim aktivnostima i nakon što mu je poručeno da prekine i pritaji se. Drugim riječima, ‘Klan’ slijedi tradiciju onih filmova koji su fašizam i fašistoidnost vezivali uz psihičke devijacije, jer po svemu sudeći Puccio i dvojica njegovih starijih sinova, zajedno s parom vanjskih pomagača i uz prešutnu podršku supruge/majke, moguće i starije kćeri (čini se da je tek mlađa kći bila doista nevina), otmice nisu izvodili samo radi novca nego i užitka u uzbuđenju prekoračenja zakonskih i moralnih granica te u osjećaju moći nad pripadnicima više klase koji su se bogatili dok je ‘nacija patila’ (Puccio i njegovi su, dakako, domoljubi i katolički vjernici). Pritom Trapero ima potrebu pružiti neki oslonac mainstream publici za koju je film očito rađen, pa poziciju dominantnog fokalizatora dodjeljuje Alejandru Pucciju kojeg karakterizira kao senzibilnog i moralno osjetljivog mladića koji se de facto protiv vlastite volje našao u prljavim obiteljskim poslovima, ne mogavši se oteti utjecaju autoritativnog oca, a onda i novca koji mu ovaj daje.
Film u središtu zapravo ima odnos oca i sina, koji tretira na vrlo predvidljiv način, kao što će vrlo predvidljivo biti i povezivanje erosa i thanatosa u sekvenci paralelne montaže Alejandrovog strastvenog seksa s uskoro stalnom djevojkom te mučenja i ubijanja jedne od žrtava. Pritom režiser sve želi učiniti atraktivnijim eksploatirajući djevojčino lijepo tijelo, kao što tokom filma često poseže za zaraznim pop-pjesmama razdoblja u kojem se radnja zbiva, dajući mračnoj i tragičnoj priči dinamičan i gotovo lepršav ton. Nema u tom moralno dubioznom postupku ni trunke subverzivnosti koja bi ga opravdala, samo želja da se dosegne što širi krug gledatelja. Pablo Trapero u tome je itekako uspio, no iako njegov film nije slab, štoviše relativno je solidno izveden, konačni je dojam razočaravajući jer tema je zahtijevala daleko ozbiljniji pristup i nudila daleko intrigantnije umjetničke posljedice.
