Aleksandar Vučić sam će sebe srušiti s vlasti. Tako barem tvrde pojedini srpski i regionalni mediji, a i dio srpske opozicije uvjeren je u takav ishod pravosudnog postupka koji je svemoćni srpski predsjednik pokrenuo protiv mafijaške kriminalne grupe koju su, prema optužnici, predvodili Veljko Belivuk i Marko Miljković. I prije nego što je srpsko Tužiteljstvo za organizirani kriminal 30. srpnja podiglo optužnicu protiv 31 pripadnika Belivukove mafijaške organizacije, u javnost su se probile Belivukove i Miljkovićeve tvrdnje da su surađivali s Vučićem i njegovom strankom, pa i da su se osobno s njim u tajnosti susretali i dogovarali kako da mu pomognu da osvoji i sačuva vlast.
Belivuk i Miljković, koji su se u istrazi uglavnom branili šutnjom, progovorili su jedino o svojim navodnim vezama s Vučićem, njegovim bratom i sinom te ministrom policije Aleksandrom Vulinom. Najavili su da će o tome detaljno govoriti na suđenju i dokazati da je njihova sprega s vlašću išla do samog državnog vrha. I dok je srpsko Tužiteljstvo optužilo Belivukov klan zbog ubojstava, iznuda, otmica i dilanja droge, vođe klana i neki njegovi članovi u istrazi su navodno tvrdili da su Vučić i pojedini njegovi suradnici od njih "tražili više usluga", od nadziranja navijača na tribinama do suzbijanja antirežimskih prosvjeda. Vučićevo i Vulinovo negiranje bilo kakvih kontakata s Belivukovom mafijom nije spriječilo primjerice lidera srpske Narodne stranke Vuka Jeremića da najavi da će Vučić uskoro imati priliku da u zatvoru raspravi s Belivukom jesu li ili nisu surađivali.
Još prije tri godine istraživačka mreža Antidot upozorila je na sličnost medijskog povezivanja ubijenog srpskog premijera Zorana Đinđića i aktualnog predsjednika Vučića s mafijaškim kriminalnim klanovima protiv kojih su pokretali istražne i sudske procese. Đinđića i njegove suradnike povezivalo se sa Zemunskim klanom i Jedinicom za specijalne operacije (JSO) nakon što je Đinđićeva vlada s dosta muke i otpora koalicijskih partnera u parlamentu progurala izmjene kaznenog zakonodavstva kojima je omogućila formiranje specijalnog Tužilaštva i Suda za borbu protiv organiziranog kriminala. Atentat na Đinđića organizirali su i izvršili upravo vođe i pripadnici kriminalnih organizacija s kojima ga je dio medija uporno povezivao. Belivukov mafijaški klan u srpskoj javnosti danas ima status nasljednika Zemunskog klana, a sada mu se pripisuje i uloga slična onoj koju su Zemunski klan i JSO imali u ubojstvu Đinđića, samo manje krvava i svedena na Vučićevo rušenje s vlasti u sudskom postupku. Sprega države i organiziranog kriminala Đinđića je dakle koštala života, a Vučića će koštati vlasti. Razlika se, međutim, očituje i u tome što je Vučić uspio Belivukov klan strpati u zatvor i gurnuti ga u sudski proces, a Đinđić je samo pripremio zakonodavni i institucionalni okvir da isto učini sa JSO-om i Zemunskim klanom, ali su ga oni atentatom u tome spriječili.
Da su u Srbiji država i organizirane kriminalne skupine već tridesetak godina isprepletene i manje ili više povezane, jasno je kao dan, o čemu svjedoči i istraga protiv Belivukovog klana, iako je do sada prikupila tek indicije, ali ne i čvrste dokaze da je imao jatake i suradnike u državnim institucijama. Raspad Jugoslavije, ratovi u kojima je rušena i u kojima je i Srbija sudjelovala, ali i totalne međunarodne sankcije koje su Miloševićevoj Srbiji uvedene kako bi odustala od oružanog prekrajanja granica bivših jugoslavenskih republika, razorili su srpsku ekonomiju, a onda i čitavo društvo i državu. U takvim je uvjetima u sprezi s državom procvjetao i organizirani kriminal.
Popriličan broj srpskih ekonomista objavio je radove u kojima su analizirali uzroke propadanja srpske privrede i njezinog zaostajanja za tranzicijskim zemljama srednje i istočne Europe. Jedan od njih, profesor Milojko Arsić, u svom je radu "Dugoročne posledice ekonomskog sloma privrede Srbije tokom 90-tih godina", objavljenom prije pet godina, analizirao zašto se "nakon više od dve i po decenije tranzicije Srbija nalazi u maloj grupi zemalja iz Centralne i Istočne Evrope (CIE) koje još uvek nisu dostigle nivo razvijenosti iz predtranzicionog perioda. BDP Srbije u 2015. godini je za 25 posto niži nego u 1989. godini, dok su zemlje CIE u istom periodu u proseku povećale BDP za blizu 60 posto. Kao rezultat divergentnog razvoja u navedenom periodu zemlje CIE su u 2015. godini u proseku razvijenije od Srbije za 85 posto, dok je u 1989. godini Srbija bila na nivou proseka ove grupe zemalja". On već u uvodu naglašava da je "osnovni razlog za nizak nivo razvijenosti Srbije slom njene privrede tokom 90-ih godina prošlog veka, kada je BDP smanjen za preko 50 odsto. Pad BDP-a Srbije tokom 90-ih godina daleko prevazilazi tranzicionu recesiju u drugim evropskim zemljama tokom koje je BDP tipično opao za oko 20 odsto. Tranziciona recesija je najčešće trajala tri-četiri godine, nakon čega su privrede zemalja CIE počele da rastu, pa je većina zemalja CIE 2000. godine imala BDP veći nego 1989. godine. Na drugoj strani, urušavanje privrede Srbije je trajalo od 1989. do 2000., odnosno dvanaest godina, nakon čega je BDP Srbije u 2000. godini bio niži za preko 50 odsto nego u 1989. godini. Veći pad BDP-a u Srbiji u odnosu na druge zemlje posledica je činjenice da je ona tokom 90-ih godina bila izložena skoro decenijskim sankcijama, hiperinflaciji i NATO bombardovanju, dok su druge zemlje već od sredine 90-ih godina išle putanjom brzog rasta. Dugotrajan uticaj sloma privrede tokom 90-ih na nivo razvijenosti Srbije posledica je toga što u navedenom periodu nije samo opao BDP za 50 odsto, nego je smanjen privredni potencijal zemlje za oko 40 odsto. Dinamika smanjenja privrednog potencijala Srbije procenjena je na osnovu kretanja potencijalnog BDP-a u periodu 1989. – 2015., koji predstavlja meru maksimalno održivog BDP-a. Smanjenje privrednog potencijala zemlje za oko 40 odsto tokom 90-ih godina najvećim delom je posledica dugotrajnih sankcija u toku kojih je visok procenat kapitala u privredi Srbije obezvređen, odnosno postao neproduktivan u uslovima otvorene tržišne privrede. Kapital i kapaciteti su uglavnom fizički sačuvani, ali su ekonomski obezvređeni".
Osim što su razorile srpsku ekonomiju, decenijske sankcije razmahale su širenje kriminala svake vrste po Srbiji i to uz blagoslov i pod okriljem države. Šverc svih mogućih roba i proizvoda cvjetao je na sve strane, a s njima i kriminalne organizacije koje su često imale svoja uporišta u policijskim i drugim državnim institucijama. Više se nije znalo da li u Srbiji država ima svoju mafiju ili mafija svoju državu. Bivši američki ambasador u Hrvatskoj i Srbiji William Montgomery u nedavnom intervjuu Večernjem listu posvjedočio je da su i oponenti Miloševićevog režima sudjelovali u organiziranom kriminalu. Rekao je i sljedeće: "Uglavnom, mi smo tijekom Miloševićevih godina, kad se Đukanović okrenuo i odmaknuo od Miloševića, i kad je bilo vrlo teško namaknuti financiranje za njegovu vladu, počeli dopuštati masovnim krijumčarima duhana da operiraju iz Crne Gore." Na dodatno pitanje na koga točno misli kad kaže "mi", odgovorio je: "Mi kao zapad. Okrenuli smo glavu i odlučili ne vidjeti to krijumčarenje. Među ostalima, i Italija. Svi su znali što se događa, ali smo to dopuštali jer je to donosilo novac koji je Đukanović trebao protiv Miloševića. Ali, kad su ratovi završili i kad je Milošević pao, dogodilo se nešto kao u sceni iz 'Casablance'. Talijani su rekli: pa tu se događa krijumčarenje, moramo to istražiti! I tako su započeli veliku istragu koja je uključivala i Đukanovića. On vidi da Talijani idu na njega, da Britanci počinju gledati ozbiljnije na organizirani kriminal, i tako dalje."
U taj međunarodno sponzorirani šverc cigareta bio je uključen i dio srpske opozicije, a mediji su zbog toga prozivali i Đinđića. Okretanje glave zapada od organiziranog "masovnog krijumčarenja duhana iz Crne Gore" vrlo brzo se počelo kao bumerang vraćati Srbiji i Crnoj Gori, ali i zapadnoeuropskim zemljama. Jer kanalima kojima se švercao duhan ubrzo je krenula i droga, a kriminalne organizacije sa sjedištem u Crnoj Gori proširile su se i na ostale postjugoslavenske države i dalje prema zapadu Europe. I to traje do danas. Po svemu sudeći, i Belivukov klan tek je jedna od srpskih ekspozitura jedne od dvije moćne crnogorske mafijaške organizacije koje krijumčare drogu od Latinske Amerike do Španjolske i drugih zapadnoeuropskih zemalja.
Ekonomisti prognoziraju da će zbog drastičnog sloma srpske ekonomije iz 1990-ih, koji se ponajviše dogodio zbog dugotrajnih međunarodnih sankcija, srpskoj ekonomiji trebati još nekoliko desetljeća da sustigne ekonomije zemalja srednje i istočne Europe i to ako će rasti po stopama višim od onih u njima. Kako je bujanje organiziranog kriminala u Srbiji teklo istovremeno s njezinim ekonomskim propadanjem, vjerojatno će i obračun s njim biti jednako mukotrpan kao i povratak na ekonomske grane na kojima je zemlja nekada bila. Sudski obračun s Belivukovim mafijaškim klanom tek je jedna od etapa obračuna srpskih vlasti s organiziranim kriminalom čijem su širenju po Srbiji i Crnoj Gori itekako doprinijeli SAD i najmoćnije članice EU-a. Montgomery je svjedok da Đukanovićeva vlast u Crnoj Gori dvadesetak godina nije rušena iako se nije ni pokušala obračunati sa svojom mafijom, pa je malo vjerojatno da će Vučićevu vlast u Srbiji srušiti sudski postupak u kojem se ona odlučila obračunati s jednom od najmoćnijih srpskih ekspozitura balkanske mafije, a kako su njezini pripadnici strpani iza rešetaka, manje su im šanse da atentatom uklone Vučića kao što su njihovi prethodnici uklonili Đinđića.
