Dvadeset godina nakon što je premijer Srbije Zoran Đinđić ubijen u atentatu pred zgradom Vlade u Beogradu, znamo da je snajperski metak ispaljen u njegovo srce dugoročno zaustavio pokušaj izvlačenje Srbije s političkog, moralnog i ekonomskog dna za koje ju je prikovao režim Slobodana Miloševića tokom devedesetih godina prošlog stoljeća. "Smrt od koje se Srbija nije oporavila", konstatira tjednik Vreme na ovotjednoj naslovnici.
Nije sudski dokazano tko su bili politički nalogodavci atentata, ali znamo da je potpukovnik Zvezdan Jovanović, zamjenik komandanta Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije, pucao u ime društvenih grupacija koje su osjećale vitalnu ugroženost pred Đinđićevom politikom međunarodnog otvaranja uvjetovanog suradnjom s Haškim sudom i neizbježnog obračuna s paradržavnim organiziranim kriminalom koji je bio poprimio zastrašujuće razmjere.
Jedinica za specijalne operacije, kojom je – formalno pa neformalno – zapovijedao pukovnik Milorad Ulemek Legija, postala je nakon 2000. formacija u koju polažu sve nade mračni dijelovi civilnog i vojnog sigurnosno-obavještajnog aparata, zemunski mafijaški klan, nacionalistička i promiloševićevska politička, crkvena i intelektualna elita... "Ako Đinđić preživi, Srbija neće", napisao je novinar Aleksandar Tijanić neposredno prije atentata na premijera.
"Zoran Đinđić, koga ispraćamo danas iz ovoga svetoga hrama na vječni počinak, bit će zapamćen po mnogo čemu, ali prvenstveno po tome što je, u momentu najdubljeg poniženja svoga naroda, na obrenovićevski način, ispružio ruku bratsku, bratskoga mira i pomirenja Evropi i svijetu", rekao je mitropolit Amfilohije nad odrom ubijenog predsjednika Vlade.
Đinđić je bio svjestan toga da JSO nije obična policijska jedinica. Isprva je bio precijenio pozitivnu, odnosno pasivnu ulogu "Crvenih beretki" u svrgavanju Miloševićeve vlasti 5. oktobra 2000., da bi u iduće dvije godine sistematski i, vjerovalo se, politički pragmatično podcjenjivao vidljivo otklizavanje Legije i njegove bratije u okrilje mafije, ratnih zločinaca, političkih kriminalaca i drugih koji su s razlogom strahovali od zakona i pravde.
"Kronika najavljene smrti" – to je naslov romana G. G. Marqueza i tako je glasio naslov teksta Teofila Pančića u Feral Tribuneu par dana nakon atentata. Kako je moguće da Đinđić, njegovi suradnici i državne službe nisu uočili "najavu"? Ili su uočili, pa zanemarili? Jesu li Đinđić i njegovi najbliži ljudi naprosto bili toliko hrabri da se nisu obazirali na jasnu opasnost? S druge strane, da su posjedovali tu vrstu hrabrosti, zar i JSO i sve druge važne poluge Miloševićeve vlasti ne bile bi razjurene i procesuirane daleko prije operacije "Sablja" koja je uslijedila poslije ubojstva u Nemanjinoj ulici? Ili su samo bili naivni, jer bez jedne doze naivnosti nije moguće upustiti se u obračun s duboko ukorijenjenim zabludama i zastranjenjima jedne nacije i jednog društva?
Zoran Đinđić nije bio savršen i nepogrešiv politički lider, takvih uostalom i nema, ali mu je u novijoj srpskoj povijesti – eventualno uz izuzetak Marka Nikezića – nemoguće naći pandan kad je riječ o političkom znanju i nadarenosti, o racionalnosti i svijesti o unutrašnjim i vanjskim okolnostima u kojima djeluje, o energičnosti i vjeri u napredak, demokraciju i vladavinu prava. Njegovo ubojstvo sasjeklo je modernost u shvaćanju politike u Srbiji na dramatičniji način nego smjena proliberalnog partijskog rukovodstva predvođenog Nikezićem 1972. godine. Đinđićeve ideje danas sramežljivo žive na marginama i teško da će se u doglednoj budućnosti pomaknuti prema mainstreamu.
Ubojstvo proeuropskog premijera bilo je kardinalni izraz otpora srpske politike, intelektualne elite i društva okretanju drukčije stranice i spuštanju u realnost. Beograd se vratio tvrdoglavom ustrajavanju na svojoj istini o svijetu koji ne voli i ne razumije Srbiju i Srbe. To je bilo odbijanje da se preuzme odgovornost za vlastitu sudbinu, za vlastite postupke i odluke. Dvadeset godina kasnije, vidimo do čega je to dovelo, a nismo još vidjeli sve.
