Ovog je tjedna u iznova otvorenom kinu Tuškanac održan program ‘Kratki utorak’ koji već godinama vodi Ivan Ramljak. Ovomjesečni ‘Kratki utorak’ ponudio je tri kratkometražna i jedan dugometražni film Waltera Heynowskog i Gerharda Scheumanna, istočnonjemačkih autora znanih po dokumentarno-propagandnim uradcima nastajalim od početka 1960-ih do kraja 1980-ih, bazično nadahnutim sovjetskim avangardističkim idejama o revolucionarnoj proleterskoj umjetnosti, konkretno filmovima Dzige Vertova. Glavna atrakcija programa svakako je bio dugometražni ‘Čovjek koji se smije – ispovijed jednog ubojice’, koji su Heynowski i Scheumann realizirali 1966. i u čijem je središtu naslovni žovijalni lik njemačkog plaćenika u Kongu, Siegfried Müller. Dotični je na poziv Čombeove vlade sredinom 1960-ih iz Južnoafričke Republike stigao u Kongo da bi zajedno s drugim njemačkim i inim zapadnim plaćenicima sudjelovao u borbi protiv djelomično komunistički inspiriranih pobunjenika, primarno sljedbenika likvidiranog prvog premijera nezavisnog Konga, Patricea Lumumbe. Heynowski i Scheumann skupljali su građu o afričkim antikolonijalnim zbivanjima i internim sukobima, pa su tako došli u kontakt i s Müllerom, tada zapovjednikom 52. komandoske jedinice, predstavili mu se kao zapadnonjemački novinari pozitivno zainteresirani za njegovo djelovanje te snimili s njim opsežan intervju. Montirali su ga u otprilike jednosatni film čiji je cilj bio, izlažući slučaj Müllera i njemu sličnih, raskrinkati imperijalističku politiku Sjedinjenih Država i njihovih saveznika, s posebnim naglaskom na Saveznu Republiku Njemačku.
Film u središtu ima Müllera koji dobro raspoložen, s čestim osmijehom na licu, sjedeći na stolcu odgovara na pitanja tobožnjih novinara i zapravo pripovijeda svoju autobiografiju – od rođenja u obitelji vojničke tradicije, preko dobrovoljačkog sudjelovanja u Drugom svjetskom ratu za koje je odlikovan Željeznim križem sa svastikom u središtu koji i sad nosi na uniformi, do iskustva rada s Amerikancima i aktualnog afričkog iskustva. Pritom autori protagonista sustavno pokušavaju navesti na samokompromitaciju pa ga tako, koristeći i alkohol, žele navući da posvjedoči nacistički kontinuitet svog djelovanja, no on inzistira na tome da je jedina poveznica njegova sudjelovanja u svjetskom ratu i građanskom ratu u Kongu antiboljševizam. Nadaju se da će mu izletjeti kakva rasistička izjava, međutim on inzistira na tome da se bori ‘za slobodu svih ljudi, bili Prusi ili Kongoanci’, i da ljude protiv kojih se bori smatra jednakima, samo druge ideologije, pa zbog toga izbjegava krvoproliće. Najviše što od njega dobivaju je da se u Africi bori za obranu zapada i da bi se u Vijetnamu borio na američkoj strani, te da je neslužbeno koristio kulturne usluge Goethe instituta u Leopoldvilleu, a ne uspijevaju ga navesti da eksplicitno kaže da bi se za oslobođenje Istočnih Nijemaca borio oružjem. Najefektniji trenutak razgovora je tzv. frojdistička pogreška, kad Müller zabunom umjesto Savezna Republika (Njemačka) izgovori (Treći) Reich. Ipak, premalo da bi se ispunila propagandna svrha pa autori, našavši se u škripcu, posežu za materijalima iz svog prethodnog, daleko boljeg i atraktivnijeg (foto-)filma ‘Kommando 52’ (1965.), u kojem su na magnetofonske vrpce off-the-record snimili Müllerova priznanja počinjenih zločina. Te snimke prilažu na kraju novog filma kao kontrapunkt slici humanog borca za slobodarske ideale koju protagonist pokušava stvoriti o sebi, no pritom autorski dvojac prije ostavlja utisak iznuđenog nego promišljenog poteza; uostalom, i promišljena, takva je dramaturgija prilično stereotipna.
S obzirom na reputaciju remek-djela i tvrdnje da desetljećima ranije anticipira ingeniozan dokumentarac Joshue Oppenheimera ‘Čin ubijanja’ (2012.), ‘Čovjek koji se smije’ poveće je razočaranje.
