Od prvog, možda i najboljeg filma ‘Teška osmica’, Paul Thomas Anderson demonstrirao je velike kreativne ambicije koje su ponekad dosezale do monumentalne bombastičnosti, kao u ‘Magnoliji’ i na drugačiji način u ‘Bit će krvi’. Njegov zadnji uradak ‘Fantomska nit’ kao da je nastao u opoziciji spram dramatičnih urlika tih filmova, ali i spram razbarušenosti prethodnog mu ostvarenja ‘Skrivena mana’, adaptacije istoimenog romana Thomasa Pynchona. U ‘Fantomskoj niti’ sve je, naime, smireno i precizno, tu i tamo poneki blaže dramatičniji trenutak, ali uglavnom sve jedna mirna ravna linija bez razbacivanja emocijama i stilskog razmetanja.

A emocije su zapravo itekako intenzivne, ali uglavnom nekako potisnute, a stila ima na bacanje, ali je nenametljivo sveden na finoću slikovne teksture i profinjenost boja i tonaliteta (režiser je sam i snimio film, i to na 35mm i 70mm filmske vrpce). Kao da je Andersonov orijentir bio maestro psihološke i stilske suptilnosti Henry James, ili njegov uvjetno rečeno filmski ekvivalent James Ivory, iako kritičari kao po špranci spominju Kubricka i Hitchcocka – zapravo Kubricka puno više ima u ranijim autorovim radovima, a motivi iz ‘Rebecce’ doista se mogu naslutiti kroz stanovito parafraziranje, ali ne bih rekao da su toliko važni, tim prije što je Laurence Olivier kao protagonist bitno drugačije postavljen kod Hitchcocka nego Daniel Day-Lewis kod Andersona. Day-Lewis dakle, u svojoj navodno oproštajnoj roli (nije da prvi put najavljuje povlačenje), tumači prestižnog londonskog krojača/dizajnera Reynoldsa Woodcocka iz 1950-ih godina koji živi u velikoj kući/krojačnici sa sestrom Cyril (Lesley Manville) što vodi domaćinstvo, a dio obitelji postaje i mlada konobarica Alma (Vicky Krieps), ubrzo Reynoldsova muza i ljubavnica, prividno submisivna, ali stvarno snažna osoba. Taj svojevrsni trokut, plus činjenica da se glavni ženski lik zove jednako kao i Hitchcockova supruga i suradnica, uputio je u smjeru ‘Rebecce’, iako nikakve fatalne žene iz prošlosti kod Andersona nema, kao što nema motiva tajne, a bome ni (mnogo od) gotičke atmosfere. Ali ono čega ima jest delikatno i uporno nadigravanje dviju snažnih ličnosti, Reynoldsa i Alme, koje su u odnosu međusobne erotske napetosti, a to je čisti Henry James, baš kao što je svjedok tog odnosa, član obitelji, u ovom slučaju Cyril, poprilično jamesovski motiv.

No ključno pitanje koje se pritom postavlja jest koliko je Andersonov film doista suptilan, delikatan, profinjen, a koliko je to ono što bi on želio da bude, dok je u stvarnosti riječ samo o opni koja stvara iluziju, ali u konačnici ne može prikriti prozaičnost svog sadržaja. Nije lako odgovoriti na ovo pitanje, ono je posve jasno, i više nego obično, u sferi osobnih doživljaja. Potpisnik ovih redaka film je doživljavao tokom gledanja vrlo promjenjivo – od osjećaja rafiniranosti do čiste dosade. Daniel Day-Lewis dobar je kao i uvijek, ali dojam je da je propustio svom liku dati neki višak vrijednosti, Vicky Krieps interesantna je pojava, ali ne bi se reklo i fascinantna, iako je to očito bila namjera. Lesley Manville igra sigurno, ali njezin lik u startu kao da je napisan nekako bezizražajno, i tu nema puno pomoći. Najzanimljiviji trenuci filma oni su Almine svojevrsne morbidne naslade Reynoldsovom bolešću, jer on je tada bespomoćan i samo njezin, ali to je naprosto narativni rukavac koji nije previše povezan s cjelinom.

Svakako, ‘Fantomska nit’ ostvarenje je koje plijeni svojim koloritom, koje ambiciozno u središte želi postaviti intrigantan, proturječno slojevit ljubavni odnos, koje inzistira na mirnoći iskaza, ali koliko naposljetku sve to polučuje kvalitativnog učinka ostaje veliko pitanje.