Jedan od istinskih genija suvremenog filma, Chan-wook Park, proslavio se početkom tisućljeća tzv. osvetničkom trilogijom, osobito njezinim središnjim dijelom, zadivljujućim ‘Oldboyem’. Ljubav, seks, nasilje povezani s mogućnostima spoznaje, motivima tajne i manipulacije, s odnosom privida i stvarnosti, različitim razinama znanja različitih likova, ali i gledatelja – sve to postali su zaštitni znaci opusa najistaknutijeg sineasta u povijesti korejskog kina. Zadnji Parkov film ‘Sluškinja’, nadahnut romanom Sarah Waters, jedan je od vrhunaca propitivanja spomenutih autorovih interesa, a ono po čemu osobito provocira publiku jest tema ljubavi između dviju mladih žena garnirana krasnim erotskim prizorima.
Radnja je smještena u tridesete godine dvadesetog stoljeća za vrijeme japanske okupacije Koreje, a dvojica glavnih muških likova Koreanci su koji se izdaju za Japance – imućni postariji pervertit Kouzuki (Jin-woong Jo) i mlađi lažni grof Fujiwara (Jung-woo Ha). Fujiwarin je plan uz pomoć mlade kradljivice Sook-Hee (Tae-ri Kim) kao žrtvine sluškinje zavesti Kouzukijevu nećaku i nasljednicu velikog imetka Hideko (Min-hee Kim), pobjeći s njom, oženiti je i dokopati se njezina nasljedstva, a onda je smjestiti u ludnicu. No to je plan kakav je poznat Sook-Hee, pripovjedačici prvog poglavlja filma, da bi se u drugom, čija naratorica postaje Hideko, razotkrilo kako Fujiwara i ona, djevojka od malih nogu odgajana da zadovolji dekadentu mušku požudu što se manifestira kroz raznovrsne pornografske zapise i prikaze, imaju vlastiti plan u kojem Sook-Hee postaje njihovom žrtvom. Treće poglavlje donosi razrješenje složenog zapleta s lažnim identitetima, emocionalnim manipulacijama, višestrukim varkama, skrivenim namjerama. Pritom središnje mjesto pripada ljubavi kao osjećaju i odnosu, onom dragocjenom čuvstvu koje sabotira sav mrak umova i libida opsjednutih istraživanjem seksualne žudnje lišene ljubavnog dodira. Park ultimativno afirmira ljubav kao čistoću i nevinost koja doslovno fizički uništava pornografske plodove, no sama ne bježi od seksualnih praksi koje, među ostalim, promovira upravo pornografija, no sada te prakse bivaju oplemenjene radosno uzvišenim i razigranim ljubavnim osjećajima.
Riječ je o ljubavi Hideko i Sook-Hee koje su usprkos rano prepoznatim međusobnim osjećajima varale jedna drugu u ime vlastitih sebičnih interesa, sve do dramatičnog trenutka kad je Hideko bila spremna na samoubojstvo shvativši da Sook-Hee i nakon što joj je njezina gospodarica neizravno, ali jasno priznala ljubav, nastavlja s Fujiwarinom prijetvornom igrom. No sluškinjicu u toj graničnoj situaciji vodi ljubav, ona spašava Hideko i dolazi do stvaranja divnog ljubavnog para koji nikakve opasnosti ne mogu pokolebati jer, poznato je iz mnogih pjesama od davnina do danas i životnih iskustava mnogih od nas, ljubav je jača od svega. Što ne znači da Park u vezi nje neće biti i pomalo ironičan, jer lažni grof Fujiwara propada onog trena kad odustane od krinke i prizna Hideko da ipak više želi njezino tijelo i srce nego njezin novac, no time i njegov lik postaje složeniji, a u samoj završnici i plemenitiji, kad pod Kouzukijevom torturom dirljivo iskazuje ljubav prema Hideko, mada mu je ona nikad nije uzvratila.
‘Sluškinja’ nije film bez mana. U nekim trenucima ritam mu previše opada, a karikaturalnost Kouzukijeva lika i prizora nasilja posve je nepotrebna. Međutim složenost njegove naracije, impresivnost vizualnog prosedea, fascinantnost erotskih prizora dviju krasnih mladih glumica, prikaz (erotskih) međuljudskih odnosa kao konstantne igre skrivenih značenja te afirmacija ljubavi kao onog što pročišćuje sve čini ga ostvarenjem za dugo pamćenje.
