Dvadeset godina nakon solidnog američkog dugometražnog igranog debija "Zen Stories", ostvarenog u ultraniskobudžetnoj produkciji, Milan Trenc polučio je novi dugometražni igrani rad, ovog puta u hrvatskoj produkciji i sa, kontekstualno gledano, solidnim proračunom – "Ribanje i ribarsko prigovaranje". Riječ je o adaptaciji istoimenog renesansnog spjeva Petra Hektorovića, izuzetno interesantnog po svojoj hibridnosti, odnosno žanrovskom spajanju poslanice, ekloge, putopisa i oblika pučke usmene književnosti, a obilježenog dominantno realističkim pristupom koji nije bio čest u literaturi tog vremena i prostora. Realizam ide ruku pod ruku s interesom za prirodoslovno i etnografsko-zanatsko (opisi prirode, ribarskog pribora, procesa ribarenja i slično) i taj sloj djela čini se vrlo pogodnim za filmski medij kao bazično realističan odnosno mimetičan, no Trenc je samo djelomično pošao tim smjerom.
Najpoznatiji kao ilustrator prestižnih hrvatskih i američkih magazina, s izvorno u Americi i na engleskom jeziku objavljenom slikovnicom "Noć u muzeju" kao najuspješnijim proizvodom dosadašnje karijere (hollywoodska adaptacija iz 2006. bila je kinohit), nekadašnji dječak iz zagrebačke Dubrave i u jednom trenutku istaknuti strip autor odlučio je djelo hvarskog klasika dinamizirati sjećanjima, zamišljajima i snovima njegova pripovjedača (uobičajeno se ultimativno, pa tako i kod Trenca, poistovjećuje s autorom Hektorovićem) kojih u izvorniku nema, a uz to je dodao neku vrstu prologa kojim protagonista smješta u društveno-klasni kontekst: vlastelin u godinama, s ozbiljnim zdravstvenim problemima, gradi svoj dom kao spoj tvrđave i ljetnikovca s ribnjakom, a za njega rade mnogi težaci od kojih su mu neki i dužnici. S dvojicom takvih, ribarima Paskojem (srednjih godina) i Nikolom (mladićem), te maloljetnim Paskojevim sinom, Hektorović kreće na trodnevno putovanje i ribolov od Hvara preko Brača do Šolte i natrag, i Trenc to koristi da podcrta dinamiku staleških odnosa plemića i pučana.
Njegova adaptacija idejno-značenjski najzaokupljenija je upravo klasnim stanjem, koje obilježava i Hektorovićevu mladićku izvanbračnu vezu s djevojkom pučankom, dok se stilski realizam miješa s fantazijom, pri čemu Trenc igra na kartu prvopoglednog nerazlikovanja stvarnosti i mašte, jave i sna. Najzanimljiviji trenutak spajanja zbiljskog i nezbiljskog jest kulminacija klasne napetosti neočekivanim noćnim zaplotnjaštvom Paskoja i Nikole te njihov napad na Hektorovića s namjerom da ga ubiju kako bi mu se istovremeno osvetili za njegovu pređašnju velikašku aroganciju i poništili svoj dug prema njemu, što se ubrzo razotkriva tek kao starčev san, nepravedan prema dvojici ribara i znakovit u pogledu plemićeve savjesti. Nažalost, umjesto da pojača realistički sloj djela i olmijevski intenzivira prirodoslovno-etnografske sastojke, Trenc kreira neintrigantne i pomalo infantilne Hektorovićeve zamišljaje o antičkim muzama, galiji s južnim voćem i susretu s ljubavi iz mladosti (potonji prizor primjer je rijetko viđenog kiča), uz to dodajući i scenu olujne plovidbe koja može neugodno podsjetiti na srodnu iz Vrdoljakova "Generala" (iako profesionalnije izvedenu). Također, čitava je prošlosna priča o ljubavnoj vezi tanka i stereotipna, isključivo u službi klasne agende (koja će naposljetku, usprkos nekih gorkih momenata, završiti pomirljivo) i minimalnih prodora blagog erotizma.
S druge strane, Rade Šerbedžija iznenađujuće je staložen i kvalitetan kao ostarjeli hiroviti velikaš (gotovo ni trunke njegova dobro znanog manirizma ovdje nema), a podjednako su dobri Leon Lučev i neznani Bojan Brajčić kao ribari, tako da cjelina, čiji su nesumnjivo bolji dijelovi obilježeni realizmom, srećom ipak doseže do kvalitativne korektnosti.
