Za braću Sikavica prije biste očekivali da su glumci s obzirom na to da obojica nalikuju Bruceu Springsteenu u najboljim danima, no oni su filmski režiseri, među istaknutijima u hrvatskoj tzv. mlađoj generaciji. Za razliku od braće Coen i braće Farrelly, braća Sikavica ne rade zajedno, a u zadnje vrijeme istaknutiji je stariji brat Miroslav koji je prošle godine postigao lijep uspjeh u sporednom canneskom programu Petnaest dana režisera, gdje je dobio posebno priznanje za kratki igrani film ‘Zvir’, suvereno izveden spoj društveno-kritičke drame i intimističke minijature u realističko-dokumentarističkom ključu. Nekoliko godina ranije pročuo se dugometražnim dokumentarcem ‘Oblak’ o stradanju Luke Ritza, a upravo je pred nama njegov novi cjelovečernji doks, ‘Glasnije od oružja’.
Ako je suditi po promidžbenim aktivnostima oko filma, i Miroslav Sikavica ide u red onih hrvatskih sineasta koji vole mistificirati vlastiti posao, jer priča glasi da je punih šest godina spremao novi uradak. Navodno je prikupljanje građe bilo jako zahtjevno, potraga za svakojakim primjercima hrvatskog domoljubnog (uglavnom) kiča u sferi tzv. popularne glazbe bila je, kaže se, silno naporna, pa je puno vremena otišlo na sređivanje autorskih prava itd./etc., no konačni proizvod takav je da čovjek ima potrebu reći – za ovo nije bilo potrebno potrošiti ni šest tjedana, kamoli šest godina. Naime, o čemu je riječ?
‘Glasnije od oružja’ panoramski je pregled tzv. domoljubne pjesmarice od čuvenog koncerta Prljavog kazališta na zagrebačkom Trgu Republike 1989., do kraja rata 1995. odnosno mirne reintegracije 1998. godine. Skiciranje političkih zbivanja labavi je kontekst u koji su smješteni deseci i deseci pjesama, njihovi autori, izvođači i kritičari, pri čemu Sikavica s jedne strane inzistira na balansu pažnje posvećene pojedinim pjesmama (svima posvećuje podjednak prostor), dok s druge izdvaja pojedine sugovornike dajući im osjetno više prostora nego nekima drugima. Rezultat je takav da je jasno zašto su u filmu Zrinko Tutić i Sandra Kulier, ljudi jednostavno imaju što za reći, a životna priča potonje je zanimljiva, no kakva je uloga npr. Jasenka Houre koji se pojavljuje na koju sekundu ili Josipe Lisac koja dobiva tek nešto više prostora? Ta da gledatelji shvate kako je Jaji već muka od ponavljanja bezbroj puta ispričane priče da je ‘Ruža hrvatska’ pjesma o njegovoj majci, odnosno da vide nervoznu Josipu jer je snimaju u trenucima dok misli da ne može najbolje otpjevati svoj prilog domoljublju? S druge strane zavidan prostor dobiva stanoviti anonimus iz Osijeka, autor i izvođač nekog šaljivo šovinističkog pjesmuljka posve nepoznata izvan slavonskih granica. No kad su pjesme u pitanju, jednaku pažnju dobivaju kapitalni prilozi poput Thompsonove ‘Bojne Čavoglave’ ili ET-ove ‘Molitve za mir’ na jednoj strani, te kojekakav bofl najprimitivnije složenih riječi i nota na drugoj. Kakva je tu logika vodila autora, nije lako shvatiti.
No jasno je da je najvrednija spoznaja njegova filma priznanje člana Zlatnih dukata da je HRT-u podmetnuo niz ustaških pjesama zamijenivši pridjev ustaški onim hrvatski. Dosad se uglavnom mislilo da je HRT u ratno doba, za razliku od bezbrojnih lokalnih stanica koje su naveliko puštale ‘Juru i Bobana’, ostao imun na ustaški virus, no Sikavičin uradak to demantira. Sam Sikavica najjačim trenucima, kojima završava film, očito smatra priznanja Tutića, Boytronica i Boruta Šeparovića da nikad ponovno ne bi pisali domoljubne pjesme s obzirom na ono u što je Hrvatska u međuvremenu izrasla. Potpisniku ovih redaka, međutim, čini se da ni 1990. nije trebalo biti previše pametan da se vidi tko su guske u magli i kamo idu.
