Dani hrvatskog filma (Zagreb, 16-20. lipnja) ove su se godine našli u nezavidnoj situaciji: nakon prošlogodišnjeg traumatičnog izdanja koje je zbog bizarnih selekcijskih kriterija odbilo veći dio filmske javnosti, ostali su bez organizatora. Da spase što se spasiti dade, uskočili su Centar za kulturu Trešnjevka, najjači zagrebački dom kulture, i također renomirani Centar za kulturu i film August Cesarec, no kako je trebalo proći stanovito vrijeme da se ‘spasitelji’ pronađu, termin središnje nacionalne manifestacije kratkog metra pomaknut je na drugu polovicu lipnja, što se pokazalo vrlo neodgovarajućim. Konkurencija drugih kulturnih zbivanja, u prvom redu INmusica, bila je prevelika, projekcije na otvorenom (središnja pozornica bilo je Ljetno kino Tuškanac) dijelom je omelo kišno vrijeme, tako da je odaziv gledatelja bio relativno skroman, u svakom slučaju manji nego što je to uobičajeno za Dane.
Velik broj ‘izbornika’ i ‘neutralni’ princip nisu dokinuli izbacivanje iz konkurencije ponekog vrijednog i intrigantnog uratka, no na sreću, većina takvih našla se u programu ‘Izvan okvira’
Kontroverzama oko selekcije, koja je dosad bila u domeni jednog čovjeka do petero ljudi, pokušalo se doskočiti proširenjem onih koji biraju filmove na desetero članova Hrvatskog društva filmskih kritičara koji su sustavom ocjenjivanja od jedan do pet izabirali filmove. Velik broj ‘izbornika’ i ‘neutralni’ princip nisu, međutim, dokinuli izbacivanje iz konkurencije ponekog vrijednog i intrigantnog uratka, no na sreću, većina takvih našla se u programu nazvanom ‘Izvan okvira’, pa su na neki način dobili satisfakciju (među njima posebno valja izdvojiti ‘Dokumentarni film: sad ili nikad’ kultnog kinoklubaškog autora Zorka Sirotića, poticajnu, na trenutke nadrealno sublimnu smjesu dokumentarca i igrane improvizacije o istarskom alternativnom umjetniku Darku Brajkoviću, te ‘Kratki izlet’ mladog Marija Merdžana, koji nastavlja poetiku fragmentacije u prikazu tenzičnih ljubavnih/erotskih odnosa, začetu izvrsnim prošlogodišnjim ‘Udaljenim glasovima’ koji također nisu bili uvršteni u konkurenciju).
Većina bitnih naslova ove se godine na Danima prikazivala reprizno. Tako su favoriti bili poznati od ranije: ‘Zvir’ Miroslava Sikavice s reputacijom filma prikazanog u jednom od sporednih canneskih programa i s nagradom za drugi najbolji kratiš iz Sarajeva, ‘Oni samo dolaze i odlaze’ Borisa Poljaka nagrađen u Oberhausenu, ‘Po čovika’ Kristine Kumrić sa stanovitom reputacijom po manjim stranim festivalima i vrlo zapažen na ZFF-u (gdje je premijeru imao znatan dio igrane konkurencije)… Žiri je igrao na sigurno i Grand Prix dodijelio Sikavičinom ostvarenju, izrazito solidno izvedenoj priči o bageristu koji bi pred očima sinčića i pod paskom policije trebao srušiti kuću koju brani bijesna gomila. ‘Zvir’ ima jaku dozu nenametljivog a jasnog društveno-kritičkog angažmana povezanog s natruhama intimne priče na relaciji otac-sin, Sikavica sigurno režira u odabranom realističko-naturalističkom modusu, naturščici u glavnim ulogama su odlični, ali ipak nije riječ o filmu koji obara s nogu. Nema u njemu nijedne scene za pamćenje, nikakvog izvanserijskog uzleta, a i spomenuti poetički model već je poprilično iscrpljen.
Sve ono što nedostaje ‘Zviri’ daruje izuzetan uradak kinoklubaša i studenta ADU-a Tomislava Šobana ‘Kako je Iva otišla 16. rujna 2016.’ Njegov vizualni izraz nadasve je moderan, s nemirnom kamerom koja stalno negdje virka, bilo diskretno kroz prozor iza leđa naslovne mlade protagonistice na tečaju norveškog (naime ona se sprema iseliti u tu zemlju), bilo otvoreno voajeristički kroz prozor njezina stana kad je hvata na krevetu kako masturbiranjem dolazi do užitka, bilo u završnoj sekvenci na aerodromu kad maksimalno nazumirana, gubeći ravnotežu kadra, bilježi djevojčin bijeg od dečka kojeg ostavlja za sobom. Pritom je i kolorit redovno izrazito atmosferičan, a dugo će se pamtiti scena u hladnjači kad protagonistica i njezin dečko dijele posljednje intimne seksualne trenutke u mrzlom zraku prožetom plavetnilom. Smjelo se naslovom referiravši na jedan od najboljih hrvatskih filmova u posljednjih 25 godina, Radićev ‘Što je Iva snimila 21. listopada 2003.’, Šoban je polučio djelo dojmljive ljepote, čemu je svoj obol dala i sjajna Nika Mišković u glavnoj ulozi, glumica od koje se nakon neuvjerljivog debija u osrednjem dugometražnom debiju Alda Tardozzija ‘Fleke’ nikad ne bi očekivao tako kompletno fascinantan, i pojavni i užeglumački napredak. Ne može se reći da žiri nije prepoznao vrijednost Šobanova rada, njegov montažer Denis Golenja dobio je nagradu za najbolju montažu (za taj film i ‘13+’ Nikice Zdunić), međutim daleko je to premalo za najbolji igrani film ovogodišnjih Dana.
Drugi najbolji ovogodišnji igrani uradak spomenuti je ‘13+’ Nikice Zdunić koja se u posljednjih godinu-dvije prometnula u veliku ADU-nadu, a dotični film vrhunac je njezina dosadašnjeg opusa. Eteričnom fotografijom predstavljajući djevojčice na pragu djevojaštva kroz niz vinjeta, Zdunić nije pobjegla od seksualnosti delikatnih pubertetskih godina, što se u konzervativnoj Hrvatskoj redovno događa, a za protagonisticu je zanimljivo izabrala privlačnu djevojku koja je, međutim, previše senzibilna i previše svoja da bi zadobila popularnost, do koje joj, uostalom, i nije stalo. Nastavljajući se na poetiku jednog dijela američkog independenta i koristeći uski smartfonovski format preuzet iz najboljeg filma Xaviera Dolana ‘Mommy’, Nikica Zdunić također je ostvarila film znatne ljepote, a žiri joj je dodijelio nagradu za najbolji scenarij.
Najbolja glumica po mišljenju ocjenjivačkog suda bila je Tina Orlandini iz ‘Tajnog života vila’ Igora Jelinovića, još jednog velikog talenta s ADU-a, koji je u spomenutom filmu, zašavši u kazališnu glumačku svlačionicu, napravio finu studiju četvero karaktera u intrigantnim (pro)erotskim relacijama, podsjetivši na velike majstore tzv. psihološkog filma, možda ponajprije Bergmana.
U dokumentarnoj konkurenciji blistao je vjerojatno najveći aktualni hrvatski sineast Boris Poljak svojim voajerističko-poetičnim briljantom ‘Oni samo dolaze i odlaze’ koji je potpisnik ovih redaka već ranije obasuo zasluženim panegiricima, a svakako treba spomenuti i ‘After party’ Viktora Zahtile, hrabar i na trenutke vrlo dirljiv intimistički film o kraju jedne (homoerotske) ljubavi, te ‘Kiku’ mlađahne Mirne Zgrabljić o mladoj naslovnoj djevojci koja se bavi striptizom u vrlo oskudnim provincijskim uvjetima. Među eksperimentalnim naslovima uvjerljivo najbolji rad bila je poetsko-voajeristička impresija Ivana Faktora ‘Sve bih ostavio ovdje’, film o kojem je na stranicama ‘Novosti’ također već pisano.
