Sedamnaesto izdanje Zagreb Film Festivala završilo je pobjedom rumunjsko-srpske autorice Ivane Mladenović i njezine fikcionalne autobiografije ‘Ivana Grozna’, koja je prethodno dobila specijalnu nagradu žirija u Locarnu. No najveću pozornost publike privukao je ‘Svjetionik’, kanadsko-američka koprodukcija koju autorski potpisuje Robert Eggers, prethodno tvorac ‘Vještice’, jednog od najhvaljenijih horora zadnjih godina. Novi Eggersov rad kritičari i festivali istaknuli su kao jedan od filmova godine, u Cannesu je dobio nagradu kritike, a također se nalazi u zoni horora, no moglo bi se reći da je više artistički obilježen. Kvadratni omjer slike i izrazito ekspresivna crno-bijela fotografija naznačavaju ugledanje na poetiku nijemog filma i odavanje počasti istome, brojni nadrealni elementi povezani sa stanjem uma protagonista upućuju na surealizam suvremen nijemofilmskom dobu, likovi se izravno referiraju na Melvilleova ‘Moby Dicka’, a cijelo ozračje je mračno romantičarsko.
Radnja je smještena potkraj 19. stoljeća na izolirani otočić ili bolje rečeno hrid na koju se iskrcava dvočlana posada svjetionika, veteran (Willem Dafoe) i novak (Robert Pattinson), i kompletno se sastoji od njihova međusobnog gloženja u krajnje iscrpljujućim uvjetima. Narativno-prostorni minimalizam kompenzira se bogatom vizualnošću, a glavna autorska strategija je gomilanje bizarnosti i šokova, uz progresivno izmicanje oslonca za razlikovanje zbilje i fantazije i liku novaka i gledateljima. Na kraju, što se potonjeg tiče, ne može se biti siguran ni u što, ali čini se da je moguće da je sve što smo gledali tek bunilo brodolomca izbačenog valovima na svjetioničku hrid. ‘Svjetionik’ je vizualno impresivan ostvaraj, njegovo povezivanje naturalističkog i nadrealno-fantazmagoričnog izvedeno je snažno, Dafoe i Pattinson daju cijele sebe u kreiranje likova od krvi, znoja, sline, sperme, izmeta, međutim film pati od spomenutog gomilanja bizarnosti i želje da se bude šokantan po svaku cijenu. Tako da istodobno izaziva fascinaciju i podozrivost, no njegove dobre strane svakako prevladavaju.
U nacionalnom programu kratkometražnih filmova Kockice, žiri je kao najbolji naslov istaknuo redateljski debi snimatelja Rine Barbira ‘Druker’, a posebno priznanje dodijelio je ‘Južnom voću’ Josipa Lukića. ‘Druker’ je društveno angažiran rad o tinejdžeru koji popušta pritisku dominantnog člana svoje srednjoškolske ekipe i počini kriminalni prijestup, a inače živi s popustljivom i zaštitničkom majkom. Dobro režiran, još bolje snimljen, s više nego korektnim nastupima mladih naturščika i uobičajeno suverenom Lanom Barić u ulozi majke, ‘Druker’ je solidno ostvarenje kojem, međutim, više domete priječe već predobro poznata motivika i eliptična završnica daleko od svake originalnosti. ‘Južno voće’, pak, uradak je prepoznatljivog autorskog rukopisa Josipa Lukića i prati dan u životu, od jutra do večeri, mladog muškarca (Paško Vukasović), dan obilježen trima susretima s osobama ženskog spola – majkom (Snježana Sinovčić), sestrom (Lana Barić) i djevojkom (Tihana Lazović). Susreti s majkom i sestrom izrazito su verbalni, a razgovori se vode oko majčinog gubitka volje za životom i sestrinog seksualnog iskustva, dok susret s djevojkom kulminira grubim seksom koji uključuje šamaranje, čupanje za kosu i pljuvanje. Ta scena jedna je od najosobitijih, najuvjerljivijih i najsnažnijih u tematiziranju seksualne interakcije u hrvatskoj kinematografiji zadnjih podosta godina, ako ne i uopće, a njezin poetski svršetak s diskretnim naznačavanjem opadanja sunca u kontrasvjetlu približava Lukića njegovom velikom uzoru Ericu Rohmeru. Još jednom nakon fascinantnog (auto)biografskog dokumentarca ‘Majči’, splitsko-zagrebački autor pokazuje se velikom nadom hrvatske kinematografije.
