Fawwaz Traboulsi profesor je povijesti i politologije na Američkom sveučilištu u Bejrutu. Bavi se arapskom poviješću, kulturom i društvenim pokretima te prevođenjem. U Zagrebu je, u sklopu Festivala filmova o ljudskim pravima, održao predavanje o ratu protiv terorizma i ljudskim pravima.
Ideja o formiranju izraelsko-saudijske koalicije protiv Irana postala je ozbiljna i značajno je da Saudijci ništa nisu rekli protiv Trumpovog poteza oko Jeruzalema
Kakav je odnos između rata protiv terorizma i ljudskih prava?
Oboje imaju zajednički izvor – potječu sa zapada. Koncept ljudskih prava je proizvod prosvjetiteljstva i Francuske revolucije, konkretiziran u temeljnim dokumentima Ujedinjenih naroda. Globalni rat protiv terorizma je pak objava rata prethodnim saveznicima Sjedinjenih Država u njihovoj borbi protiv komunizma, saveznicima koji su postali njihovi teroristički neprijatelji koje oni sada progone vojno, bez ikakvog istinskog zanimanja za razloge zbog kojih ljudi uopće postaju teroristi. Jedino čime se bave je odnos između nasilja i religije, ali ne i činjenicom da socijalne nejednakosti dovode do nasilja. Isto tako, u svim religijama postoje aberacije, ali ne doživljavaju se sve kao podjednako iracionalne. Primjerice, američka evangelistička desnica čini dobar dio podrške Donaldu Trumpu, a njegovi stavovi o Jeruzalemu direktna su posljedica činjenice da 12 milijuna tih birača vjeruje u Armagedon i Kristov drugi dolazak, koji je za njih povezan s rekonstrukcijom židovskog hrama. To za njih znači da treba podržati cionizam, preuzeti kontrolu nad cijelim Jeruzalemom i ako treba, srušiti muslimanska svetišta. Takve stvari redovito se mogu pročitati u američkoj štampi, a Trump proglašavanjem Jeruzalema prijestolnicom Izraela ide niz dlaku svojim biračima.
Obnova po neoliberalnom modelu
Kojim bismo se pitanjima trebali baviti u analizi uzroka terorizma?
Ono čime se trebamo baviti je pitanje zašto u 21. stoljeću mnogi mladi muslimani posežu za tom krvavom, fundamentalističkom verzijom islama i ubijaju mahom svoju braću muslimane. Reduciranjem rješenja ovog fenomena na zračne napade izostavljaju se svi oni problemi koji su doveli do arapskih revolucija i posljedičnih kontrarevolucija, primjerice fokusiranjem na gradove zaboravlja se da u arapskom svijetu žive deseci milijuna beduina koji su postali plaćenici. Amerikanci su od ovoga napravili cijeli princip kad su preuzimali kontrolu nad Irakom, militarizirali su plemena koja su se kasnije odmetnula i selila s jedne na drugu lokaciju. To su stvari koje treba uzimati u obzir, umjesto što se svi glavni problemi regije svode u vojne okvire i perpetuiranje opreke između dobrih i loših momaka.
Netanjahu sada predlaže ‘židovsku državu’, što implicira da u njoj uopće ne bi bilo mjesta za nežidove. Dakle preuzimanje cijele Palestine, a Palestinci bi dobili pravo da budu građani drugog reda
Je li globalni rat protiv terorizma najveći neprijatelj ljudskih prava danas?
Da. Rat protiv terorizma od nas traži da demoniziramo teroriste kao one s kojima se možemo obračunati isključivo krvlju, na isti način kojim oni operiraju. Ali taj se problem ne može riješiti vojno. Kad primjerice čitamo o oslobođenju gradova koji su bili pod kontrolom ISIS-a, vrlo dobro znamo da saveznička vojska borcima ostavlja rute za slobodan izlazak iz gradova jer znaju da oni nemaju kapaciteta da te gradove ponovno zauzmu. Ali ti će se borci regrupirati, a ako im i ne pođe za rukom zauzeti druga urbana središta, transformirat će se u novu terorističku internacionalu, uz već postojeću Al Kaidu, koja još uvijek operira u Siriji.
Trebamo li na isti način analizirati i fenomen ‘usamljenih vukova’ u zapadnim zemljama?
Usamljeni vukovi su termin koji koristi sam ISIS za svoje individualne borce koji djeluju sami. No ISIS ne bi trebalo svoditi na njihove evropske ogranke, s obzirom na to da oni čine tek desetak posto ukupnog članstva. Koliko apsurdne mogu biti posljedice takvog gledanja na problem pokazuje činjenica da je kineska vojska odlučila intervenirati u Siriji samo zato što pripadnici kineske muslimanske manjine sudjeluju u ISIS-u. Vjerujem da ćemo u evropskim gradovima viđati više terorizma kako ISIS bude gubio uporišta u lokalnim bazama. Tajne službe, naročito američke, imaju tendenciju likvidirati vojne vođe, ali nisam siguran da se takvim likvidacijama i preuzimanjem gradova uništavaju terorističke organizacije, jer čak i da se eliminira cjelokupni Daeš, socijalne frustracije, sektaške nepravde, nezaposlenost i militarizacija cijelih sektora populacije koji su doveli do tog fenomena nastavit će proizvoditi terorizam.
Je li rat protiv terorizma te uvjete života učinio gorima nego što su bili?
Sasvim sigurno, jer uglavnom se zaboravlja kolika se šteta radi svim tim populacijama na koje se vrše zračni napadi. Cijele generacije vidjele su svoje obitelji kako ginu u bombardiranjima i suludo je vjerovati da se ljudi mogu ubijati bez da oni ikad uzvrate. S jedne strane, konstantno se pokušava shvatiti muslimanska populacija Evrope, njihovi motivi i razlozi za pribjegavanje terorizmu, dok se muslimanskoj populaciji arapskog svijeta ne pristupa na takav način. Islamska država je ambiciozan pokušaj da se izgradi novi društveni, ekonomski, politički, kulturni i vjerski režim. To je sada razmontirano, ali ne znači da će nestati terorizam.
U svom predavanju rat protiv terorizma nazvali ste najvišim oblikom kolonijalizma?
Kolonijalizam je uvijek čin nasilja protiv lokalnog stanovništva. Ne govorim o onome što se radilo u Drugom svjetskom ratu, iako iz tog razdoblja potječe ideja da se neprijatelja treba oslabiti masovnim ubijanjem civila, kao što je slučaj s bombardiranjem Dresdena i Londona. To je ideja da, ako se neprijatelja ne može pobijediti na terenu, civilno stanovništvo treba uplašiti do te mjere da neprijatelj prihvati primirje ili poraz. Budući da to danas radi koalicija zapadnih sila, mislim da je prikladno upotrijebiti upravo taj termin. Osim toga, rat protiv terorizma podrazumijeva i preuzimanje resursa, dodjeljivanje poslova poslijeratne obnove stranim kompanijama, zatim stvaranje novih golemih tržišta oružja, primjerice onih u kojima trguju Saudijska Arabija i SAD te Rusija i Iran. Time se dodatno slabe socijalne usluge stanovništva u državama koje kupuju oružje. Irak je potpuno iscrpljen, reduciran na beznačajnu državu, a Bašar al-Asad upravo ovih dana organizira obnovu zemlje po neoliberalnom modelu. Donose se zakoni prema kojima sva razorena područja postaju državno vlasništvo, koja će se onda prepustiti privatnim kompanijama na temelju političke lojalnosti. I libanonska ekonomija upravo je u procesu reciklaže kako bi služila tom procesu.
Naveli ste primjere Libanona, Sirije, Saudijske Arabije kao zemalja u kojima se provode neoliberalne reforme. Preuzima li ta ideologija cijelu regiju?
To se zapravo dogodilo već odavno. Počelo je u Egiptu kao središtu nacionalnog pokreta za oslobođenje, zemlji u kojoj je glavnina javnog sektora razmontirana. Isto se dogodilo i u Alžiru, Libanon je već bio liberalna ekonomija koja je postala neoliberalna, s katastrofalnim rezultatima, a sada se to oprezno radi i u Siriji. Dakle regija već od kasnih 1970-ih godina prolazi kroz prilično opsežne ekonomske reforme, za koje čak i MMF priznaje da produbljuju socijalne razlike i tu vidim šansu za otpor i za postavljanje pitanja o socijalnoj pravdi. Globalni rat protiv terorizma ne samo da je usporio i uništio sve izglede za razvoj, već je i nametnuo prioritete koji nemaju nikakve veze s problemima arapskih naroda.
Tri bantustana na Zapadnoj obali
Američki predsjednik Donald Trump odlučio je preseliti američku ambasadu u Jeruzalem. Tim potezom Jeruzalem je priznao kao glavni grad Izraela, iako ga i Palestinci priželjkuju kao glavni grad svoje buduće države?
Prije svega, to nije odluka Trumpa nego američkog Kongresa. Ona je donesena 1996. i američki predsjednik sada je izvršava, dok su njegovi prethodnici to izbjegavali. Ovaj potez dolazi nakon što si je nova američka administracija osigurala snažno savezništvo i utjecaj nad dvojicom mladih arapskih vođa – Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije – pri čemu je ovaj prvi, vladar Abu Dhabija Kalifa bin Zajed al-Nahjan, navodno bio i jedan od sponzora Trumpove kampanje. Time je ideja o formiranju izraelsko-saudijske koalicije protiv Irana postala ozbiljna i značajno je da Saudijci ništa nisu rekli protiv Trumpovog poteza oko Jeruzalema. To je dakle s jedne strane veliki poklon izraelskom premijeru Benjaminu Netanjahuu, a s druge pokazatelj stvaranja nove alijanse protiv iranskog prisustva u Siriji.
Što se tiče rješenja palestinskog pitanja, sada se prilično dobro naziru konture Trumpovog plana prema kojem bi se njihova područja sastojala od tri bantustana na Zapadnoj obali, koja bi uključivala samo pedesetak posto teritorija. Vidimo i da se problem izbjeglica nigdje ne spominje, pitanje Jeruzalema riješilo bi se na kraju, a nema promjena ni po pitanju izraelske politike doseljavanja na palestinska područja. Da bi ovo realizirao, Trump koristi Saudijce kako bi oni vršili pritisak na predsjednika Palestinske samouprave Mahmuda Abasa, uključujući i privatnim nuđenjem novca i prijetnjama da će ga zamijeniti alternativnim vođom Fataha, vrlo utjecajnim obavještajcem Muhamedom Dahlanom koji se trenutno nalazi u Emiratima.
Odgovara li Trumpov plan izraelskoj vladi?
Zanimljivo je da se oko palestinskog pitanja uvijek spominju različite zapadne i arapske inicijative, ali nikad nikakvo izraelsko rješenje. To je zato što Izrael nema rješenje, niti ga želi, jer unatoč tome što je mirovni sporazum iz Osla konflikt transformirao u izraelsko-palestinski, on je i dalje zapravo izraelsko-arapski i izraelsko-iranski, konflikt koji se vrti oko pitanja koje su uopće opcije Izraela između 300 milijuna Arapa i još 38 milijuna Iranaca. U tom kontekstu, četiri milijuna Palestinaca je manji problem. Rješenje s dvije države svodi se na samoubojstvo Izraela jer se cijeli cionizam bazira na apsolutnoj židovskoj većini. Netanjahu sada predlaže ‘židovsku državu’, što implicira da u njoj uopće ne bi bilo mjesta za nežidove. Dakle preuzimanje cijele Palestine, a Palestinci bi dobili pravo da budu građani drugog reda. Izrael, a naročito desnica koju predvodi Netanjahuov Likud, ne želi rješenje i ona je dosad sabotirala svaki prijedlog, istovremeno se pretvarajući da druga strana nije ozbiljna. Tako i sada imamo američko-saudijsko rješenje, ali nitko nije čuo eksplicitnu tvrdnju da ga Izrael zaista prihvaća. No činjenica da iza Netanjahua i Trumpa stoje arapske države daje mu naročitu težinu.
