Koncept romskog pomagača u osnovnim školama i vrtićima razvijen je u zemljama Europe krajem 1980-ih godina kao rezultat dugogodišnjeg napora nevladinih organizacija. Nakon što je Vijeće Europe 2000. godine usvojilo Preporuku Odbora ministara država članica o obrazovanju romske djece u Europi, u Hrvatskoj Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa u prosincu 2002. službeno potvrđuje opis poslova romskog pomagača.
Elvis Kralj jedan je od prvih romskih pomagača u Hrvatskoj, s radnim stažem od 22 godine u tom poslu. Razgovaramo na njegovom radnom mjestu, u učionici Osnovne škole Vladimira Nazora u općini Pribislavec u Međimurskoj županiji. Škola je novosagrađena, svečano otvorena prije tri godine, a sada se na prostranom zemljištu oko nje uređuju sportska igrališta. Poanta posla romskog pomagača je medijacijska. Igra ključnu ulogu između obitelji, romske zajednice, djeteta i njegovih školskih dužnosti i prava.
Nastoji "poboljšati odgojno-obrazovni uspjeh učenika Roma i njihov položaj u sustavu odgoja i obrazovanja". Nije teško pretpostaviti kolika je diskrepancija između koncepta romskih pomagača u okviru naprednih inicijativa europskih obrazovnih politika i realnosti života na domaćem terenu gdje diskriminacija traje. "Sad je vrijeme da se stvari počnu rješavati kao treba", kaže za Novosti Elvis Kralj. Svjestan je ograničenja i spreman za političku borbu na najvišoj razini.
Povijest rada romskih pomagača u Hrvatskoj počinje početkom 2000-tih, kad su pred hrvatskim sudovima pokrenute tužbe protiv segregacije romske djece u Međimurju iz 1990-ih godina.
Romska zajednica masovno je krenula obrazovati svoju djecu 1990-ih pa se dogodilo da škole nisu bile spremne odjednom prihvatiti toliki broj djece. Uz to, došli su na ideju da romsku djecu organiziraju u posebne razrede. Da ih jednostavno segregiraju. U osnovnoj školi Macinec čak je napravljen poseban ulaz za romsku djecu s protokolom po kojem bi djeca ušla i najprije prala ruke. Smatrali su da je romskoj djeci neophodan tretman po kojem bi se ona tobože civilizirala u smjeru lakšeg suživota i integracije. Mi smo, međutim, znali da taj poseban tretman vodi jedino u dublju segregaciju.
Društvo je zatim prepoznalo da romski pomagači mogu pomoći romskoj djeci da se lakše obrazuju, lakše svladaju hrvatski jezik i druge vještine koje su im potrebne za učenje i obrazovanje u životu. Romski pomagači su osobe iz romske zajednice koje minimalno imaju završenu srednju školu. Njihov je zadatak bio da budu produžena ruka učiteljima i školi, da pomognu u odazivu djece u škole, da zatim s djecom borave u školi i pomažu tijekom obrazovnog procesa. Namjera je išla u smjeru šireg društvenog procesa promjene za sljedeće generacije romske djece koja će se obrazovati u Hrvatskoj.
Kada ste se i zašto odlučili za posao romskog pomagača?
Bila je 1999. godina, završio sam srednju školu u Čakovcu, zanimanje vozač motornih vozila. Odslužio sam vojsku i zatim se kratko zaposlio u struci, nakon što sam službeno promijenio svoje prezime. U to je vrijeme – a ni danas nije puno bolje – bilo gotovo nemoguće doći do posla ako ste romske nacionalnosti. Izabrao sam prezime "Kralj", po nadimku koji sam dobio u srednjoj školi. Međutim, kad su na poslu saznali da sam zapravo Rom, odmah sam dobio otkaz. Bila su to gadna vremena za Rome ovdje u Međimurskoj županiji. Prezime Oršuš je prepoznatljivo, imao si problema gdje god bi se s njim pojavio. U srednjoj školi sam bio jedini Rom, a vršnjaci iz škole su znali da je moje prezime jako loša stvar. Tako sam dobio nadimak i iskoristio ga čim sam postao punoljetan. I da ne bi bilo zabune, svojeg se prezimena nikad nisam sramio. Novim prezimenom sam naprosto htio olakšati šanse u životu.
Naši su Romi oduvijek znali da su Bajaši. Romima su proglašeni zahvaljujući neznanju većinskog naroda. Kad bi vidjeli malo tamnijeg čovjeka na ulici, rekli bi "ide Cigan". Nitko nije pitao tog Cigana "kako se nazivate, kako se zove tvoj narod?"
Ali otkaz na prvom poslu bio je sudbinski.
E da. Odmah po otkazu sreo sam tadašnju ravnateljicu škole koja mi je ponudila da dođem na razgovor za novi posao. Ispostavit će se da mi je slučajni susret donio posao romskog pomagača koji mi je obilježio život.
I što biste nakon 22 godine rada rekli o učincima vaše struke?
Krenuo sam s uvjerenjem da ćemo kao romski pomagači s vremenom napredovati od pomoćnika učitelju do samostalnosti rada s djecom. Taj je posao, uostalom, tako bio zamišljen otpočetka. Međutim, nismo stekli zvanje ni licencu da kao romski pomagači samostalno radimo s djecom u školi. Iako mi je to oduvijek bila želja, iako sam uvijek imao podršku učiteljica iz škole da ustrajem u daljnjem školovanju – to se nije dogodilo. Čak sam završio dodatni, četvrti razred srednje škole i maturirao, ali to nije bilo dovoljno da upišem fakultet jer je u međuvremenu uvedena državna matura, a za polaganje mature naprosto nisam imao dovoljne kompetencije. Osim toga, iz godine u godinu su se mijenjali propisi, stalno su izvirale nove zakonske prepreke zbog kojih nije bilo moguće napredovati.
Jeste li odmah dobili stalan posao? Koliko romskih pomagača ima u Hrvatskoj?
Kad smo počinjali, bilo nas je 28. Danas nas je 26, najviše u Međimurskoj županiji, većinom u osnovnim školama uz dvije kolegice u romskom vrtiću. Prvih deset godina smo radili na temelju Ugovora o djelu. Praktički smo deset godina bili honorarci. Zatim smo zaposleni, a nadležna institucija je Ministarstvo obrazovanja. Međutim, nakon početnog zapošljavanja na temelju nacionalne zakonske regulative po kojoj je na temelju polaska 15 posto romske djece u nekoj školi potrebno zaposliti jednoga romskog pomagača, daljnjeg zapošljavanja nije bilo, iako se broj romske djece u međuvremenu utrostručio. Također, sada postoji i zakonska prepreka zbog koje je onemogućeno zapošljavanje ikojeg romskog pomagača u školama.
Zašto?
Sjećate se globalne financijske krize 2008. godine, pa i krize u Hrvatskoj 2012. zbog koje je nadležno Ministarstvo zamrznulo mogućnost zapošljavanja novih kadrova u nastavi? Zatim se možda sjećate da je isto Ministarstvo ponovno otvorilo mogućnost zapošljavanja pomoćnika u nastavi, ali ne i Romima. Romskim pomagačima ta je mogućnost ostala blokirana. Uzimajući u obzir činjenicu da u nekoliko škola u Međimurskoj županiji 99 posto čine romska djeca uz svega dvoje ili troje romskih pomagača, znate da problem nije na liniji rješenja.
Birokratski kuršlus
Pritom treba istaknuti da je zanimanje romskog pomagača sada "zapelo" u raskoraku potrebnih kvalifikacija za ovu struku i (ne)mogućnosti konkretnih ljudi da dosegnu propisane kompetencije?
Tako je. U školi je zabranjeno zapošljavanje romskih pomagača koji nemaju adekvatnu stručnu spremu, odnosno završenu visoku školu ili fakultet. Romski pomagači u školi trenutno nemaju status ni kao tehničko osoblje. Kao da smo zapeli u kuršlusu zbog kojeg se romskim pomagačima unatoč njihovom trudu, bezbrojnim edukacijama ovdje i izvan Hrvatske, u pune dvadeset i dvije godine nije omogućilo da steknu kvalifikacije za samostalne učitelje romske djece. Jer, ako postoji jedna legislativa za sve pomoćnike u nastavi, trebali bi postojati i jednaki uvjeti i jednaka mogućnost obrazovanja za sve. Inače sve naposljetku izgleda kao posljedica sistemske diskriminacije.
Kuriozum teme je i činjenica da na zagrebačkom Filozofskom fakultetu postoji studij romistike, koji uglavnom pohađaju neromski studenti.
Oduvijek se zalažem za pozitivnu diskriminaciju romske zajednice, a studij romistike je pozitivna posljedica takve pozitivne diskriminacije. Žao mi je, međutim, da istovremeno nije u obzir uzeta činjenica da u Hrvatskoj jako malo Roma govori romskim jezikom. U devet županija Hrvatske 98 posto Roma govore bajaškim dijalektom. Odnosno, starorumunjskim dijalektom koji nažalost nije zastupljen na nekoj od katedri studija, možda u grupi romanskih jezika. Svega dva posto Roma u Hrvatskoj govori romskim jezikom, a treća skupina Roma u Hrvatskoj su Romi Aškalije koji govore albanskim jezikom i žive na području Istre i Primorsko-goranske županije. Romskim jezikom govori mala zajednica Roma koja živi na području Zagreba i Bjelovarsko-bilogorske županije.
Ne bih htio da me se krivo shvati, kao da jedino kritiziram, ali iznosim činjenice. Koliko se pažnje i koliko fokusa uložilo na razne priručnike, brošure, rječnike – ne znam što smo sve proizveli na romskom jeziku... a nitko nije vodio računa o temeljnoj činjenici da postoji živi bajaški jezik, u devet županija na području Hrvatske. U jednakom postotku u kojem se Romi koriste tim jezikom, potreban im je nastavni pribor na njihovom jeziku. Otkad sam se zaposlio, štitim i njegujem naš materinji jezik, pokušavam ga sačuvati od zaborava, iako romska djeca u razredu više ne znaju nabrojati ni dane u mjesecu na bajaškom.
Desio se logičan i tužan paradoks.
To su samo činjenice. U ovih dvadesetak godina svjesno smo uložili veliki trud da se djeca integriraju u društvo, nesvjesni da će istodobno zapostaviti vlastitu jezičnu kulturu. Ne baveći se kulturom svog materinjeg jezika, dali smo povoda da romska zajednica svoj jezik posve minorizira. Još 2001. radio sam na popisu stanovništva, bio sam među prvim Romima u Hrvatskoj koji su bili angažirani na tom poslu. Stoga dobro znam da na popisnicama nije bila navedena mogućnost da izabereš bajaški jezik kao svoju matičnu varijantu. A naši su Romi oduvijek znali da su Bajaši. Romima su proglašeni zahvaljujući neznanju većinskog naroda.
Kad bi vidjeli malo tamnijeg čovjeka na ulici, rekli bi "ide Cigan". Nitko nije pitao tog Cigana "kako se nazivate, kako se zove tvoj narod?" I danas većinska populacija jednako reagira. Prvo će reći "ide Rom", ili "ide Cigan". I sve je to manje-više logično. Recimo, nedavno sam pronašao vojnu knjižicu svog pokojnog tate koji je služio vojsku u Beogradu, a živio je ovdje čitav život. Tata vjerojatno nije ni znao što je to nacionalnost, nego su ga procijenili kao nekoga tko izgleda kao Rom, ali ne govori romskim jezikom. Pa su ga zapisali kao Rumunja.
Veljko Kajtazi imao je dvanaest godina da iskoristi svoju funkciju da unaprijedi zajednicu Roma. Nije ju iskoristio. U ovom trenutku slavi 67. rođendan i ima pretpostavke da ode u mirovinu i uživa. Neka nama mlađima ostavi politiku Roma, da se zbilja borimo
Kolika je bajaška zajednica u Međimurju?
U općini Pribislavec živi oko 3.000 stanovnika, od kojih oko 1.200 Roma, što čini više od 25 posto ukupnog stanovništva. U ovoj je školi oko 65 posto romske djece, a imamo ukupno tristotinjak djece. Jedina smo škola u Međimurskoj županiji koja je velike napore uložila na uspostavljanju suradnje s većinskom populacijom, zbog čega sada svjedočimo velikom broju povratka hrvatske djece u našu školu. Također postoji ta nesreća u sreći, da se tako izrazim, što u neposrednoj okolici Pribislavca postoji nekoliko škola, uz šest osnovnih škola u Čakovcu, zbog čega još uvijek velik broj djece većinske populacije iz Pribislavca radije odlazi u te škole jer tako bolje odgovara roditeljima, iz različitih razloga. Djeca iz romskog naselja idu samo u ovu školu, dok Romi koji su se stanovanjem integrirali s većinskim stanovništvom pohađaju i škole s djecom većinske populacije.
Što danas uključuje vaš posao u školi, u usporedbi s počecima prije dvadeset godina?
Mnogo toga se promijenilo nabolje. Kad smo kao romski pomagači počinjali prije dvadesetak godina, odlazili smo u romska naselja, pripremali djecu za školu, odvodili ih u školu, s njima boravili na nastavi i vraćali kući roditeljima, s kojima je trebalo posebno raditi da steknu povjerenje u proces i svrhu obrazovanja. I da steknu povjerenje u vlastitu djecu – to je bilo najteže. U mnogočemu smo uspjeli, jer dolaze generacije mojih bivših učenika koji sad već imaju svoju djecu i posve drugačije stavove od svojih roditelja. Moj posao sada podrazumijeva jedino boravak s djecom u školi, uz poneku izvanrednu situaciju.
Poanta svakog razgovora o obrazovanju kao integraciji romske djece je očito na krivom kolosijeku. Ne radi se dakle o problemu obrazovnih politika, nego o širem društvenom problemu? Neprepoznatom?
Integracija. Deset godina ponavljam u čemu je njezin ključ. Siguran sam u taj ključ. Integrirao sam se prije sedamnaest godina kad sam uselio u svoju kuću, koju sam pet godina gradio u ulici među većinskim stanovništvom. Prvi sam iz romske zajednice ovdje učinio taj iskorak prema integraciji s većinskom populacijom. Prvi sam kupio gradilište za kuću. Morate znati da za vrijeme Jugoslavije Romima nije bilo dozvoljeno da kupuju zemljište izvan svojih, romskih naselja. Nije bila dopuštena mogućnost integracije, nego su getoizacija i segregacija bili jedini modeli takozvanog suživota s većinskim stanovništvom. Ali ja sam uspio kupiti zemljište i šokirati sve mještane. Pritom sam imao sreće jer vlasnica zemljišta nije živjela u Međimurju pa nije bila opterećena negativnim stereotipima. Imao sam dakle sreće, ali i zato što sam oduvijek pozitivno razmišljao.
Za mojim primjerom krenuli su i drugi Romi, pa danas u 55 sela – od ukupnih 120, koliko ih je u Međimurskoj županiji – Romi imaju vlastite kuće pa se s pravom može reći da su uspješno integrirani. Vrlo brzo sam vidio koliko je takva integracija korisna za moju djecu, koliko im je pomogla u socijalizaciji, u sklapanju prijateljstava i osjećaju povjerenja među djecom svoje generacije. Uvjeren sam da su to važni temelji za uspjeh u životu. Možemo, naravno, imati obrazovane ljude koji će čitav život živjeti u romskom naselju, ali će svejedno uvijek netko iz većinske populacije imati negativne stavove o njima. Svejedno će biti diskriminirani, ako zauvijek ostanu u romskom naselju. To je fakat.
Nažalost, taj fakat nije prepoznat kao politički problem?
Budući da sam godinama surađivao s našim saborskim zastupnikom Veljkom Kajtazijem, jako sam se razočarao kad sam dokraja uvidio u kojoj mjeri on nije shvaćao koliko bi zakonske mjere koje je Vlada RH mogla donijeti pomogle u procesu integracije Roma u društvo Hrvatske. Takve bi mjere mogle doprinijeti smanjivanju getoizacije romskih naselja, što je najvažniji korak prema kvalitetnoj integraciji Roma.
Problem zapošljavanja
Iz Međimurske županije se u potrazi za kvalitetnijim životom odselio znatan broj pripadnika većinske populacije, što je otvorilo mogućnost zapošljavanja romskoj zajednici?
Točno, ali ne leži jedino u toj činjenici potencijal zapošljavanja. Naši Romi ne vole kad tako kažem, ali u Hrvatskoj postoje deficitarna zanimanja koja nitko ne želi preuzeti. A vidite i sami, dolaze ljudi iz Nepala, Filipina, čitavog svijeta, rade upravo takve poslove. I bez obzira na to što naš Rom možda nije školovan kao pripadnik većinskog naroda, on može puno kvalitetnije i bolje odraditi te deficitarne poslove od ljudi iz Filipina ili Nepala, koji ne znaju ni riječ hrvatskog jezika. Razumno, zar ne? Ali tu tek nastupaju problemi. Jer, kakav god bio taj smještaj, strani radnici ga dobiju kad preuzmu posao deficitarnog zanimanja, a Rom ga ne dobije. Strani radnici zatim u startu dobivaju puno veću radnu satnicu od domaćih Roma, koji ovdje žele raditi. Poslodavac u Hrvatskoj radije zaposli Nepalca ili Filipinca za veću satnicu, nego domaćeg Roma koji želi raditi za istu takvu satnicu.
Što savjetujete sunarodnjacima u takvim situacijama?
O; Ako nemaš dobre uvjete za život u romskom naselju – a danas doista nemaš – onda, čovječe, daj idi dalje! U krugu od osamdeset kilometara postoji niz gradova i niz zanimanja za koje možeš dobiti kvalitetan posao. Makar po tom principu po kojem danas zarađuju Filipinci, možeš dobiti stan za svoju obitelj, a tvoja djeca bi pohađala školu s djecom većinske populacije. Dobila bi drugačiju šansu za uspjeh od one koju si ti imao kao dijete.
Raskid vaše suradnje sa saborskim zastupnikom Veljkom Kajtazijem koji zastupa romsku manjinu posve je javna stvar. Kanite li se na sljedećim izborima kandidirati na to mjesto?
Da, namjeravam se kandidirati. U deset velikih romskih naselja u Međimurskoj županiji živi oko petnaest tisuća duša. Veliki su problemi u romskim naseljima, i ne samo po pitanju obrazovanja nego po kriterijima osnovnih uvjeta za život, po problemima zapošljavanja i zapošljivosti Roma. Pitanje dostupnosti infrastrukture u svakoj lokalnoj zajednici treba biti jednako za sve. Infrastruktura nema nacionalni predznak. Ukratko, ne manjka mi motivacije da se politički angažiram i na taj način pokušam nešto promijeniti nabolje. Naš saborski zastupnik Veljko Kajtazi imao je dvanaest godina da iskoristi svoju funkciju kao 76. ruka u Saboru, da unaprijedi zajednicu Roma. Nije ju iskoristio. U trenutku ovog našeg razgovora, Veljko Kajtazi slavi 67. rođendan. Čestitam mu, najprije želim puno zdravlja. I sad ima pretpostavke da čiste glave i čistih ruku uzme svoju saborsku mirovinu, ode i uživa. Neka nama mlađima ostavi politiku Roma, da se zbilja borimo. Zahvaljujem mu na svemu što je učinio, jer ne možemo reći da nije učinio ništa za Rome. Ipak, više je učinio za svoje projekte nego za romsku zajednicu, a mi više ne možemo dati podršku onome tko doista ne zastupa naše stavove i potrebe. Politička moć Roma u Hrvatskoj je ovdje, u Međimurju.
Kako procjenjujete svoje šanse u kandidaturi za Sabor?
Po našoj slobodnoj procjeni, u Međimurskoj županiji je oko petnaest tisuća Roma, od čega ćemo na predstojećim izborima imati 4.300 Roma s pravom glasa. Uvjeren sam da imam dobre šanse za uspjeh. Radimo na programu kojim bismo htjeli unaprijediti različite dimenzije života Roma u ovom društvu. Osim toga, na ovim lokalnim izborima prvi put imamo pravo birati zamjenika župana, kao što imamo i pravo na veći broj vijećnika u općinama županije. Bit će to prekretnica u političkoj situaciji u Hrvatskoj. Romi će prvi put u povijesti Hrvatske birati svog zamjenika župana. Koliko je to odgovorna i ozbiljna funkcija, vidjeli smo prije nekoliko godina kada je naš župan bio uhićen. Nakon ovih izbora, naš župan više neće imati pravo birati svog zamjenika iz većinske, nego iz romske zajednice. Ne znam kako će tu legitimnu situaciju prihvatiti većinska zajednica, ali svaki dan dobivam podršku od naših Roma iz čitave Hrvatske. Naši su stavovi i naše potrebe danas posve jasni.
