Koliko ima Srba u Međimurskoj županiji, kakva je socijalna struktura i od čega žive?
Po popisu koji sam dobio prije izbora, Srba u županiji ima 306, od toga oko 40 posto u Čakovcu, a ostalih 60 posto po drugim naseljima. To su ljudi koji su u ovaj kraj došli raznim spletom okolnosti; ima ih koji su došli ‘po dekretu’, a tu mislim na vojna lica ili profesore, i oni žive u samom Čakovcu, dok su mnogi u manja naselja stigli udajom ili ženidbom. U svakom slučaju, većina je visoko obrazovana, a najviše njih živi od penzija. Ako se stariji i izjašnjavaju kao Srbi, makar to skrivali od šireg kruga ljudi i ne učestvovali u aktivnostima srpske zajednice, mlađih koji se tako izjašnjavaju ima jako malo.
Kolika je vidljivost zajednice u Čakovcu i županiji?
Jako slaba, da nisam dobio popis, ne bih znao da uopće ima toliko građana srpske nacionalnosti. Tokom rata i poslije, mi smo bili zajedno, ali je onih koje sam znao kao Srbe bilo tek dvadesetak. Nisu se javno izjašnjavali, a neki su se plašili izjasniti. To se vidi i na izborima; ljudi malo glasaju. Kad sam bio kandidat na manjinskim izborima, dobio sam šest glasova, uključujući i svoj. Taman koliko nas je izišlo na biralište. Slično je bilo i na zadnjim izborima za Sabor. I tu je jako malo ljudi glasalo na rozim listićima za nacionalne manjine, a neki su se i uvrijedili kad su ih pitali hoće li glasati na općem bijelom ili roze listiću za predstavnike manjina.
Kakav je odnos vlasti u Međimurskoj županiji i kakvi su odnosi s drugim manjinama?
To je dosta krotka i mirna sredina gdje vlast odrađuje posao koji po službenoj dužnosti mora obaviti. Redovito šalju pozive za sjednice skupštine, lak i kad se ne raspravlja o ‘srpskim pitanjima’. Ako se govori o manjinama, oni su većinom fokusirani na Rome. Ostale manjine kao i da ne postoje. Naravno, da se nešto ozbiljnije organizira, vjerovatno bi nam izišli u susret. Doduše, moj kolega koji je srpski predstavnik za grad Čakovec imao je problema kad je trebao dobiti neke novce za organizaciju posjete Zagrebu u novembru prošle godine. Iako je planirao put za pripadnike srpske zajednice, u autobusu je bilo najmanje njih. Što se tiče izdvajanja sredstava za moj rad, za godinu dana dobio sam 500 kuna za tekuće poslove, a te su pare više nego mizerne. Istina, lani sam imao ličnih problema i bio spriječen da budem aktivniji, ali sad ću moći raditi više. To je problem predstavnika - sam si, a ako si nečim spriječen, nema nikoga tko bi nešto radio i organizirao za tebe.
Kakva je suradnja manjinskih predstavnika s onima u drugim županijama?
S Rusima dobro surađujem i bliski smo. Bio sam na njihovim manifestacijama i pratio njihov program rada u kome je, što se javnosti tiče, poznat vokalni ansambl ‘Kalinka’. S Romima koji su najbrojnija manjina ne surađujem, iako sam to pokušavao. Oni i međusobno teško surađuju.
Kakva je situacija s njegovanjem identiteta i tekovina antifašističke borbe?
Obljetnice antifašističke borbe obilježava SDP čiji sam član, a u to sticajem okolnosti srpska manjina nije uključena. Županija mi uredno šalje pozive da dođem na obilježavanja događaja iz historije Međimurja, pogotovo one novije. Značajno je što u vlasti nisu revizionisti, pa su obilježavanja historijskih događaja vrlo uredna, temeljita i transparentna. U pogledu njegovanja nacionalnog i kulturnog identiteta, u Međimurju nema pravoslavne crkve, pa se u tom smislu i ne može nešto obilježavati. Ipak, tu pomaže činjenica da se mi, srpski manjinski vijećnici i predstavnici, sastajemo. Vijeća i predstavnici moraju zajednički nastupati te više i bolje surađivati, pogotovo tamo gdje nas nema u većem broju. To je karakteristika naših županija, iako su u nekima Srbi autohtoni, a drugdje se doseljavali iz drugih dijelova Hrvatske, BiH ili Srbije. Jedan od mojih prioriteta je organizacija obilaska mjesta gdje žive i rade pripadnici srpske zajednice i da u tim autobusima ipak bude više nas.
