Na groblju u Mariji Gorici, mjestu kod Zaprešića, 24. aprila je po prvi put održana komemoracija u znak sjećanja na stradanje grupe Roma i Sinta u selu Hrastini koje su u noći s 24. na 25. aprila 1945. godine ubili pripadnici Prvog ustaškog obrambenog zdruga tzv. luburićevci. Komemoraciju je organizirao Savez Roma "Kali Sara", koji je u suradnji s općinom Marija Gorica i saborskim zastupnikom romske manjine Veljkom Kajtazijem, počeo uređenje spomenika podignutog 1977. godine.
Ističući da osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske započinju najteži dani za Rome, Kajtazi je naglasio da se, usprkos ogromnom broju ubijenih Roma na najužasnije načine, o genocidu nad njima malo zna i govori.
- Naša je moralna obaveza i politička dužnost da sve žrtve ustaških zločina dolično komemoriramo i da istovremeno i na svakom mjestu zatiremo svaki trag rasizma te isključivanja drugog i drugačijeg na temelju njihovih identitetskih odrednica. To se posebno odnosi i na one žrtve koje su do sada bile anonimne ili zaboravljene, poput 43 romske žrtve masakra iz Hrastine - rekao je Kajtazi, ističući da raspoložive činjenice jasno dokazuju da se nije radilo o individualnim slučajevima, već o planskom istrebljivanju cijelog jednog naroda.
- Važno je i da su teme ustaškog genocida i masakra nad Romima i Sintima u hrvatskom javnom, ali i znanstvenom prostoru sve više prisutne, da se o njima priča, istražuje i tako njeguje kultura sjećanja – istaknuo je Kajtazi.
Naglasio je i da je do objavljivanja naučnog istraživanja i knjige kustosa Memorijalnog muzeja Jasenovac Đorđa Mihovilovića i istraživača Marija Šimunkovića, ionako nepoznat događaj, bio pogrešno interpretiran kao zločin SS-ovaca nad grupom pripadnika židovske zajednice iz Austrije i Njemačke, iako su počinioci bili pripadnici ustaških jedinica koji su čuvali logor smrti Jasenovac.
- Masakr koji se dogodio na današnji dan 1945. godine jedan je od najvećih ustaških zločina nad Romima koji su počinjeni u NDH, a bio je to možda i posljednji masovni zločin nad Romima i Sintima na tlu okupirane Evrope u periodu Drugog svjetskog rata. Zato podržavam takve inicijative kako bi žrtve svih stradalačkih naroda našle svoje trajno mjesto u našem kolektivnom sjećanju - kazao je, ističući da se skupom želi upoznati javnost s novim povijesnim činjenicama i tragedijom romskog naroda tokom Drugog svjetskog rata "uz obnavljanje spomen obilježja uz obećanje da ćemo se ovdje vraćati svake godine i na dostojan
način ovo mjesto održavati i ne zaboraviti ovaj tragičan događaj".
Predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH Franjo Habulin naglasio je da istinu treba ponavljati kako ne bi pala u zaborav.
- Ljudi kojima odajemo počast bili su nevini građani stradali od ruke ustaških zločinaca od režima za koji mnogi govore da je bio težnja hrvatskih građana. Takav režim i takva država nisu mogli biti niti su bili težnja hrvatskih građana. Ovim je nevinim ljudima presuđeno kolektivno, bez ikakvog suda i to od rasnih zakona po kojima su jedni imali pravo živjeti, a drugi nisu. Naša je dužnost i obaveza da budemo ovdje i na svim takvim mjestima da sačuvamo uspomenu na ljude koji su stradali kako ih ne bi prekrio mrak povijesnog revizionizma koji ovdje buja 30 godina – rekao je.
Habulin je naglasio suradnju antifašista i Saveza Roma Kali Sara koja će održavati spomenik kako bi mjesto stradanja bilo dostojno obilježeno.
– U ovih 30 godina 3.000 spomenika koji su posvećeni žrtvama ustaškog i nacifašističkog terora je oštećeno ili uništeno. Pokušavamo ih obnavljati, ali i danas ima onih koji smatraju da je te spomenike potrebno izmjestiti jer se, kako tvrde, ne uklapaju u najnovije planove općina ili gradova. Ljudi kojima odajemo počast su, kao i mnogi drugi, dali svoje sutra za naše danas, budimo im zahvalni i poštujemo njihovu žrtvu - podvukao je Habulin.
Mario Šimunković govorio je o više samom zločinu i putu njegovog rasvjetljavanja.
- U Mariju Goricu krajem travnja došla je umjetnička skupina braće Winter koja je za vrijeme rata putovala Hrvatskom i Jugoslavijom bježeći od progona iz nacističke Njemačke. - Uspješno su se skrivali dok nisu stigli u Mariju Goricu i tamo održali nekoliko predstava. Njih je primijetila grupa luburićevaca i uvečer 24. travnja počela prikupljati one koji su spavali po kućama. Prvo su ih doveli u mjesnu školu gdje su imali sjedište, a onda u Hrastinu na napušteno imanje obitelji Jančić. Te noći dogodilo se mnogo zločina, od silovanja i prebijanja do krvavih obračuna. Ubijeno je najmanje 43 člana grupe, među kojima su bile žene, djeca i trudnice; dio ih je zakopan u obližnjoj gnojnici, a ostali zapaljeni u štali. Ustaše su još nekoliko dana čuvale to mjesto kako bi prikrile zločin, ali su se kasnije razmetali onim što su ukrali. Na kraju rata žrtve su ekshumirane i pokopane na groblju, a zahvaljujući jedinom preživjelom iz jedne osmočlane porodice, kojem su pomogli mještani, u kolovozu 1945. sastavljen je prvi popis imena. Kako je prolazilo vrijeme zaboravilo se da se radi o Romima i Sintima i u literaturi počelo navoditi da se radi o židovskim žrtvama, što piše i na spomeniku podignutom 1977.
- Istraživanje u JUSP Jasenovac omogućilo nam je da istražimo zločin, jer su počinitelji iz jedinice koja je čuvala logor. Izdali smo knjigu u kojoj je opisan zločin uz nadu da smo ispravili nepravdu da se zna tko su žrtve, a proširili smo popis i ostalim do tada nenavedenim imenima - rekao je Šimunković i pozdravio komemoraciju koje se održava prvi put uz nadu da će postati tradicionalna.
Prisutnima se u ime načelnice Marije Jančić obratio Stjepan Jurišić.
- Najiskrenije podržavam ovu inicijativu kako masakr nad Romima u Hrastini ne bi ostao u nizu primjera kulture zaborava na romske žrtve Drugog svjetskog rata i njihovog trpanja u isti koš s "ostalim žrtvama fašističkog režima". Podržavam inicijativu da svake godine komemorativnim skupom dostojanstveno obilježimo njihovo stradanje kod spomenika u Mariji Gorici - rekao je.
Okupljenima se obratila i Dunja Jakopović, kustosica Romskog memorijalnog centra u Uštici, a brojne delegacije predstavnika Roma, antifašista, lokalne uprave i državnih ustanova položile su vijence i zapalile svijeće.
Slobodno kretanje
U cijeloj priči postavlja se pitanje kako su pripadnici grupe skoro cijelo vrijeme rata mogli krstariti područjima bivše Jugoslavije. Pretpostavka je da su, s obzirom na mjesta rođenja većine članova, posjedovali dokumente njemačkog Reicha, a nalazili su se i pod zaštitom njemačkog konzula u NDH. Štoviše, dio članova grupe imao je dokumente o članstvu u nacističkoj stranci, a sam Paul Winter i dokumente o pripadnosti njemačkim SA odredima (smeđe košulje). S obzirom da su Nijemci bili povlaštena manjina u NDH, može se pretpostaviti da je to sprečavalo ustaše da ih i ranije uhapse i likvidiraju. A postoji i prijepis partizanske potvrde kojom se grupi omogućava slobodno kretanje oslobođenim područjima zapadne Slavonije.
