Zadnji dan maja. Makovi po pruzi čitavim putem od Zagreba, ruže crvene u prvoj avliji kod kolodvora u Ivanić Gradu. Lijepi su, al' ne mirišu, ni ruže ni makovi. Od željezničkog krećemo prema centru, do šetnice uz Lonju, koja izgleda kao da joj u vodi neka slikarica stalno muti nijanse zelene i crne boje. Među par ukrasa na modroj ogradi šetnice nalazi se i stari kotač bicikla. Na kotaču piše: "Zabilježen u zvijezdama, biciklist Stjepan Grgac, naš domaći!, 1909-1960".
Grgac je rođen 1909. u Novakima kod Zaprešića. Krajem 1920-ih postao je član zagrebačkog biciklističkog kluba Sokol. Legenda kaže, trenirao je kao manijak – buntovnik na biciklu, s ruksakom na leđima koji bi do vrha napunio velikim kamenjem. Grgčevim sportskim etapama pozabavio se Hrvoje Bučar u dokumentarcu "Zabilježen u zvijezdama", snimljenom 2014. godine. Biciklirao je od 1927. do 1939., kako za Sokola, tako i za reprezentaciju Jugoslavije, čiji je bio najuspješniji član. Godine 1928. postaje biciklistički prvak Zagreba, 1934. najbolje je plasirani član reprezentacije na utrci Oko Mađarske, 1935. drugi na utrci Oko Rumunjske. Posebno se ističe njegov nastup na Tour de Franceu 1936., kada je kao reprezentativac odvezao 14 najtežih etapa utrke. Zbog vremenske je rampe morao odustati, za "z" ju je prekoračio krajem 14. etape.
Zabilježeno je i da su se domaći biciklisti s njime solidarizirali, vidjevši da nema nikoga da mu zamijeni tabular i ponudi osvježenje. Organizatore su zamolili da Grgca izuzmu od pravila i dozvole mu da odvozi ostatak utrke. Molba nije uvažena pa se morao vratiti kući. Nije otišao praznih ruku, sa sobom je ponio bicikl koji mu je sastavio poznati biciklistički šampion Oscar Egg, tri puta svjetski rekorder prije Prvog svjetskog rata, a u vrijeme susreta s Grgcem proizvođač bicikala i opreme za biciklizam. Taj je bicikl sačuvan, stoji u kući u Ivanić Gradu u kojoj je Grgac proveo većinu odraslog života. Na broju sedam u Kundekovoj ulici čuvaju se i fotografije, isječci iz novinskih članaka, medalje koje je osvajao. Zadnje 52 godine u njegovu se čast krajem augusta svake godine u Ivaniću održava Memorijal Stjepan Grgac. Na zidu kuće u Kundekovoj na reljefnoj je ploči nasmijano lice. U pitaru ispod ploče cvate điran. Crven, miriše.
Prelazimo mostić preko Lonje pa koračamo dalje do Ulice slobode. Na raskrižju se još drži bista Vinka Jeđuta Ćuka, željezničara i partizana. Narodnooslobodilačkom pokretu Jeđut se priključio krajem 1941., a bio jedan od najaktivnijih partijskih radnika u Moslavini. Poginuo je na Kalniku 1944. godine. Ulicom slobode stižemo do sportskog parka Zelenjak. Na nogometnom igralištu treniraju grupe mladića. S tribina ih promatraju roditelji, prijatelji, tinejdžerke koje komentiraju tko im je zgodan, ali i tko kako igra. Ranije ove godine izdana je monografija "Stoljeće NK Ivanića i NK Naftaš Ivanića" autora Pere Krnjaića, napravljena povodom sto godina postojanja nogometnih klubova u Ivanić Gradu. Lani je i ženski i muški rukometni klub Ivanić obilježio stotu obljetnicu postojanja.
Plave tribine igrališta na Zelenjaku još pamte 2005. godinu, kada je pred tisućama navijača Naftaš Ivanić izbacio Dinamo u osmini finala Kupa Hrvatske. "Od tada vjerujem u čuda", komentira nam stariji čovjek na tribinama, dok očima prati poteze unuka u kopačkama. Nedaleko od igrališta crvene se grmovi divljeg šipka. Načičkan i kuštrav, ima u divljem šipku još dišpeta, iako mu korijen i stabljike stalno koriste za cijepljenje komercijalnih ukrasnih sorti ruža.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
