Postupci i istupi premijera Andreja Plenkovića i drugih Vladinih dužnosnika u vezi s padom izviđačkog drona Tu-141 Striž, letjelice sovjetske proizvodnje stare četrdesetak godina, padom koji se dogodio malo prije ponoći 10. ožujka nekoliko desetaka metara od studentskog doma na zagrebačkom Jarunu, ponajbolje su svjedočanstvo o upravljačkom modelu koji prakticiraju HDZ i aktualna hrvatska vlast. Vrlo sažeto i krajnje pojednostavljeno, svjedočili smo političkom diletantizmu u kombinaciji s autarkičnim nastojanjem da se spomenuti događaj, koji samo sretnim spletom slučaja nije završio tragedijom, grubo zloupotrijebi u dnevnopolitičke svrhe, odnosno da se neumjerenim uznemiravanjem javnosti prekrije kadrovski raspad Vlade uslijed antikorupcijskog djelovanja Državnog odvjetništva i USKOK-a. Otkako je, međutim, splasnuo interes građana, pa i lojalnih medija, za saznavanjem točnih i provjerenih podataka o dronu koji je doletio iz ratom pogođene Ukrajine, a prošao je i prvi tužiteljski udar na ministarsku postavu, oni koji su iz dana u dan iznosili tvrdnje da je izviđačka letjelica bila modificirana na način da je u nju bila ugrađena bomba s 40 kilograma eksploziva oglašavaju se, i to krajnje nevoljko, samo kad ih novinari nešto upitaju. "Dron je bio naoružan, na njemu je bila bomba, da je došlo do eksplozije, vidi se. Ono što znamo da je dron bio naoružan, još smo pokazali koja je bomba bila, je li bila neka prilagodba, to neka eksperti kažu", rekao je Plenković u ponedjeljak. Premijer, dakle, ne odustaje od svoje teze. "Segmente koji se tiču same letjelice, eksplozivne tvari koja je bila u njoj, priopćit će DORH. Strpimo se još nekoliko dana, budimo odgovorni oko iznošenja detalja", izjavio je istog dana Tomo Medved, potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja.
Dok su, prvih dana po padu letjelice, premijer Andrej Plenković i ministar obrane Mario Banožić višekratno objavljivali da je dron nosio razornu bombu, nije bilo ni Državnog odvjetništva, ni poziva na odgovornost "oko iznošenja detalja". No kad su vlastima stigli forenzički nalazi Centra za kriminalistička vještačenja Ivan Vučetić, najednom je sve prešlo u nadležnost Državnog odvjetništva, što znači da je nastupila tajnost, premda je nejasno otkud odjednom tajnost i čemu uopće tajnost, ako je svakome jasno da DORH-ovo istraživanje ne može rezultirati optužnicom protiv nekih konkretnih ljudi. Predsjednik Zoran Milanović više je puta u posljednjih petnaestak dana javno dao do znanja da forenzička analiza Centra Ivan Vučetić ne potvrđuje Plenkovićeve i Banožićeve tvrdnje o bombi s 40 kilograma eksploziva. S obzirom na to da ni Plenković, ni Banožić, ni itko drugi nije dao ni naslutiti da su Milanovićeve izjave neutemeljene i da je nalaz Vučetića drukčiji od onog što sugerira predsjednik Republike, nema dileme da se Državno odvjetništvo trenutno bavi time kako da u svom zaključku pomiri forenzičke činjenice s premijerovim hitrim pravorijekom da je modificirani dron bio naoružan bombom. Kako saopćiti da stručnjaci iz Vučetića nisu našli dokaze o postojanju eksplozivne naprave spomenute razorne moći, a ne prokazati izjave premijera i ministra obrane, kao i nekih ministrovih savjetnika, kao smišljeno i neodgovorno dizanje tenzije u smjeru izvanrednog stanja, e da bi u drugi plan, između ostalog, pali premijerovi problemi s članovima Vlade uhvaćenima u nedopuštenim poslovima? To vjerojatno neće biti neizvedivo, jer ti zaključci ionako neće biti podvrgnuti sudskom propitivanju i žalbama, niti mogu poslužiti bilo čemu u pravnom i pravosudnom pogledu, a DORH će, vrlo vjerojatno, ekspertne nalaze učiniti nedostupnima javnosti. Sve će ostati obavijeno velom misterije i kao takvo će odlepršati u javni zaborav.
U cijeloj ovoj priči, koja je, srećom, prošla bez mrtvih i ozlijeđenih, za građane su relevantna samo dva pitanja, a ni na jedno od tih pitanja neće dobiti odgovor u zaključcima DORH-ovog istraživanja. Prvo: zašto je premijeru Plenkoviću toliko stalo do toga da se pokaže da je špijunska letjelica nosila bombu, a da mu je do toga jako stalo govori činjenica da je izišao u javnost s time prije završetka neophodnih ekspertiza? I drugo: zašto Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i Protuzračna obrana nisu ni na koji način reagirali na sedmominutnu pojavu nepoznatog letećeg objekta dugačkog 14 metara i teškog šest tona u zračnom prostoru Republike Hrvatske?
Plenkovićevo inzistiranje na tome da je dron bio naoružan teškom avio-bombom neshvatljivo je i u slučaju da su ga iz Ukrajine lansirale okupacijske ruske snage, što bi se onda moglo tumačiti i napadom Rusije na članicu NATO-a, i u slučaju da ga je nečijom pogreškom poslala ukrajinska vojska, pri čemu valja imati na umu da će biti teško ili nemoguće utvrditi sa sigurnošću kojoj je od zaraćenih strana pripadao "zagrebački" Tu-141. Spoznaja da je dron mogao nositi bombu, ili da je umjesto zastarjelog drona mogla doletjeti suvremenija i ubojitija letjelica, dovoljno je uznemirujuća i zabrinjavajuća da nije ni potrebno ni pametno dodavati ono čega nema. "Stvar je vrlo jednostavna. Preporučujem onima koji smatraju da je bila bomba u raketi da uzmu tu bombu ili 43 kilograma eksploziva, zatrpaju na dubini na kojoj je ova letjelica završila, na primjer, na poligonu Gašinci ili poligonu Slunj, neka stanu 50-60 metara od mjesta te eksplozije i prije nego što je aktiviraju, napišu oporuku. To bi bila priča o bombi", kazao je prošlog tjedna za HRT umirovljeni brigadir Ivan Selak, jedan od najboljih hrvatskih ratnih pilota.
Jedini Plenkovićev motiv za razglašavanje priče o bombi bez jasnih forenzičkih dokaza koji bi govorili u prilog tome jest pokušaj izvlačenja lične političke koristi napumpavanjem javnog života strahom i nekom vrstom ratne atmosfere u kojoj se mediji i građani neće previše obazirati na moralni, i ne samo moralni, debakl Vlade kojoj je dotični na čelu. I ne samo to, već i da bi se pažnja građana skrenula s onog drugog važnog pitanja u ovoj priči: zašto je izostala bilo kakva reakcija HRZ-a i PZO-a, odnosno ima li Hrvatska uopće ratnu avijaciju i protuzračnu obranu? Na to se onda nadovezuje još pitanja: kako je i zašto Mađarska previdjela četrdesetominutno zadržavanja neidentificirane letjelice u vlastitom zračnom prostoru te kako je moguće da su hrvatski vojni radari, inače suvremene naprave američke proizvodnje, registrirali dron tek kad je preletio hrvatsko-mađarsku granicu? Umjesto odgovora na pitanja i utvrđivanja odgovornosti za propuste, javnosti je isporučena priča o bombi, pa je u svrhe političkog marketinga organizirano besmisleno nalijetanje francuskih borbenih aviona nisko iznad Zagreba, kao i posjet južnoeuropskom zapovjedništvu NATO-a u Španjolskoj, a na brzinu je najavljena i nabava protuzračnog raketnog sustava srednjeg dometa. Ovo potonje u međuvremenu je zaboravljeno. Čitavi taj javni igrokaz nesumnjivo je poslužio tome da se donekle zamagli propast premijerove kadrovske politike, no s druge strane, razbistrio je ono što se ranije moglo naslućivati s većom ili manjom sigurnošću: Andrej Plenković spreman je na sve kad se radi o njegovim interesima, neovisno o efektima za građane i državu. Daljnje razbistravanje u tom smislu može se očekivati s najavljenom rekonstrukcijom Vlade.
Panika i paranoja u bunkeru
Premijer Plenković učinio je prije nekoliko dana nešto dosad nezabilježeno u hrvatskoj političkoj povijesti: obznanio je početak vlastitog promišljanja o širokoj ili široj rekonstrukciji ministarske postave, što će značiti odlazak najmanje tri ili četiri ministra i ministrice, a maksimalni broj ovisit će o valjda o premijerovom nadahnuću. Plenković je tom objavom, zapravo, paralizirao ozbiljnije djelovanje Vlade do okončanja procesa promišljanja. Jedna četvrtina ministara svjesna je da broji posljednje dane na visokim dužnostima, dok druga četvrtina njih, ili i više od toga, živi u neizvjesnosti čekajući Plenkovićevu listu, a kad će lista, ne zna se. U tome je valjda bio i osnovni smisao javnog oglašavanja početka iznuđenog razmišljanja o smjenama ministara.
Najzanimljiviji glasovi vezani za rekonstrukciji zasad se tiču Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva obrane. Prema onome što objavljuju mediji, i što premijer ne demantira, Davor Božinović više neće biti ministar policije, ali zamijenit će Marija Banožića na funkciji ministra obrane. Još se ne priča o tome gdje će biti odložen Banožić, ali sigurno neće ostati na cesti. Plenković je, prema šaputanjima iz HDZ-a, izgubio povjerenje u Božinovića, povjerenje koje je nekoć bilo bezgranično, premda nije jasno zbog čega se to dogodilo. No s obzirom na to da se kao budući ministar unutarnjih poslova učestalo spominje Krunoslav Katičić, glavni tajnik HDZ-a, saborski zastupnik i najbolji Plenković prijatelj od rane mladosti, nedvojbeno je da predsjednik Vlade na toj poziciji želi nekoga tko neće dopustiti iznenađenja s hapšenjima i istragama. Mada za Božinovićem ne treba ni sekunde žaliti, naročito kad se uzme u obzir njegovo katastrofalno vođenje protuepidemijskog Stožera te policijsko pendrečenje izbjeglica i migranata kao metode čuvanja državne granice, Plenkovićevo postavljanje kompromitiranog Katičića za ministra policije bilo bi definitivni dokaz da je premijer očajan i isprepadan, i da nije shvatio da se problemi te vrste ne rješavaju još dramatičnijim zatvaranjem u veoma uski krug privatno najodanijih. Panika i paranoja u bunkeru samo rastu, nikako ne splašnjavaju.
