Nakon što su novinari lista 24sata konačno dočekali da službenim putem dobiju zapisnik sastanka koji je Mario Banožić, tadašnji ministar državne imovine, održao u lipnju 2020. s vodstvom tvrtke Državne nekretnine, i nakon što je taj zapisnik objavljen u spomenutom listu, aktualni ministar obrane i HDZ-ovac Mario Banožić morao je biti smijenjen s te funkcije. Morao je biti smijenjen, jer dotični ministar u svom dosadašnjem životu nije uspio razviti svijest o odgovornosti prema javnosti i javnom položaju na kojem se našao stjecajem okolnosti: da jest, sam bi podnio ostavku i doživotno nestao iz politike. Na sastanku s Renatom Sabo i Majom Đerek iz Državnih nekretnina, Banožić je s pozicije konkretne moći i nadređenosti zahtijevao da se ne zapečate državni poslovni prostori u centru Zagreba koje su godinama protuzakonito koristile firme Branimira i Žanete Rodić, poduzetničkog para povezanog s visokim zagrebačkim društvom. Ministar je tim potezom oštetio državu za više milijuna kuna i omogućio arogantnim mufljuzima da, bez plaćanja najma, nastave koristiti lokale na elitnim adresama. No umjesto smjene, premijer Andrej Plenković poduzeo je nešto što nije ni jedan od njegovih prethodnika na najmoćnijoj dužnosti u državi: nazvao je glavnu državnu odvjetnicu Zlatu Hrvoj-Šipek i kazao joj da se ne bi trebala obazirati na riječi predsjednika Zorana Milanovića koji je izjavio da Banožić zaslužuje "utamničenje" zbog nedvojbenog pogodovanja tvrtkama obitelji Rodić, odnosno zbog toga što je svjesno naškodio financijskim interesima države.
Plenković nikako ne želi da ispadne popustljiv prema Milanoviću, ali sad mu je od toga važnije da po svaku cijenu izbjegne još jednu ministarsku smjenu izazvanu djelovanjem DORH-a, odnosno USKOK-a
Kad uzmemo u obzir da glavnu državnu odvjetnicu, na prijedlog Vlade, imenuje i razrješuje parlamentarna većina, a to pojednostavljeno znači – premijer i šef najjače stranke, Plenkovićev poziv bio je, zapravo, nalog Zlati Hrvoj-Šipek, a nalog je da se ne čačka po Banožiću. Svako drugo objašnjenje premijerovog poziva glavnoj tužiteljici ne može izdržati ni prvo zdravorazumsko potpitanje. Zašto bi glavnoj državnoj odvjetnici trebalo bilo čije ohrabrenje da ne podlegne bilo čijim javnim istupima? Predsjednik Republike nema nikakve nadležnosti u izboru ili smjeni glavne državne odvjetnice, pa se njegov komentar dokumenta objavljenog u novinama nipošto ne može tumačiti kao pritisak. Tako bi se pritiskom na Državno odvjetništvo mogao smatrati svaki novinarski članak u kojem se dokumentiraju ili samo komentiraju sumnje, ili više od sumnji, o nečijoj umiješanosti u protuzakonite aktivnosti: Milanović u ovoj situaciji nije nimalo moćniji od drugih građana, osim što mediji prenose njegove riječi, kao što mediji prenose i novinarska otkrića o mutnim poslovima državnih dužnosnika. To nije pritisak ili utjecaj nego sloboda mišljenja i sloboda govora.
Kad je riječ o predsjedniku Vlade i vladajuće stranke, stvari stoje sasvim drukčije. Svaka njegova uputa glavnoj državnoj odvjetnici – bilo da na nešto obrati pažnju, bilo da nešto zanemari – jest svojevrsni radni nalog. Druga je stvar kako će se glavna državna odvjetnica, koja ima veoma velike ovlasti unutar hijerarhije Državnog odvjetništva, postaviti prema izravnim ili posrednim, tajnim ili javno obznanjenim, napucima čovjeka u čijim je rukama moć smjene i imenovanja čelne osobe tužiteljstva. Utoliko, kad je Plenković kazao gospođi Hrvoj-Šipek da se ne obazire na Milanovićevu kvalifikaciju Banožićevih dokazanih postupaka, on joj je, ustvari, kazao da se ne obazire na novinski tekst o Banožićevoj zloupotrebi političkog položaja, premda bi novinski tekst, koji se zasniva na nepobitno autentičnom dokumentu, sam po sebi, bez ičijeg javnog upozoravanja i forsiranja, trebao biti dovoljan razlog da Državno odvjetništvo provjeri je li se dogodilo kršenje zakona, a kad je posrijedi Banožićevo pogodovanje, to nije naročito zahtjevan posao. U ovom slučaju, inače, osim novinskog teksta, postoji i kaznena prijava Maje Đerek protiv ministra Banožića, ali nema informacija što se poduzima u vezi s tom prijavom.
U prilog svojoj tvrdnji da ne diktira poteze DORH-a Plenković iznosi činjenicu da je to tijelo unatrag dvije-tri godine pokrenulo istrage i podiglo optužnice protiv većeg broja članova Vlade i HDZ-a i da je to najbolji demanti optužbi o političkoj kontroli tužiteljstva, no taj argument nije vremenski neograničen, odnosno tiče se isključivo prošlog vremena. Premijera je, naime, ozbiljno uzdrmalo hapšenje ministra Darka Horvata i otvaranje istraga protiv potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića i ministra Josipa Aladrovića, pa je odlučio zategnuti uzde i dati do znanja Državnom odvjetništvu da je previše doslovno shvatilo njegovo zaklinjanje u punu tužiteljsko-pravosudnu autonomiju i u političku neovisnost institucije čijeg se šefa ili šeficu ne može postaviti mimo suglasnosti predsjednika Vlade.
Zašto je Plenkoviću toliko stalo do Marija Banožića? Zašto na relativno važnom ministarskom mjestu uporno drži čovjeka koji je em kompromitiran nizom afera, među kojima je pogodovanje familiji Rodić najkonkretnija i najkardinalnija, em ne radi ništa drugo osim što dokazuje rijetko viđenu potkapacitiranost i nedoraslost poslu koji mu je povjeren? Odgovor više nije samo u Banožićevom višemjesečnom konfliktu s predsjednikom Milanovićem, konfliktu u kojem Plenković sadistički potiče ubogog Banožića da ne odustane, to jest da se nastavi sramotiti i primati udarce dok glavinja političkom scenom i javnim prostorom. Da, Plenković nikako ne želi da ispadne popustljiv prema Milanoviću i boji se da mu dio HDZ-ovih birača ne bi oprostio takvo pokazivanje slabosti, ali sad mu je od toga važnije da po svaku cijenu izbjegne još jednu ministarsku smjenu izazvanu djelovanjem DORH-a, odnosno USKOK-a. Kad već nije smogao hrabrosti i odgovornosti da se riješi ministra obrane u nedavnoj iznuđenoj rekonstrukciji, zadnje što treba jest da mu ga iz Vlade odvedu u pritvor. Sudeći po pozivu glavnoj državnoj odvjetnici, spreman je na sve da spriječi takav razvoj događaja. Banožić je, dakle, Plenkovićeva marioneta, ali Plenković je samoga sebe – inaćenjem i iracionalnošću – učinio Banožićevim političkim zarobljenikom.
