Kada je s početkom kolovoza 1995. započela Oluja, stanovnici Dodoša, banijskog sela skrivenoga u brdovitom trokutu između Petrinje, Gline i Jabukovca, za svega su nekoliko sati napustili svoje mjesto i s kolonama ljudi krenuli na dug put u nepoznato. Iza sebe su ostavili brojna grla stoke, jata peradi, svoje pse i mačke, poljoprivredne strojeve i alate, opremljene domove, pune tavane, podrume i ostave, koje će već za par dana raznijeti, razvaliti i devastirati pljačkaši u raznoraznim vojnim uniformama.
U tako opustošeno selo ni mjesec-dva nakon toga stigla je danas 83-godišnja Blaška Matijević, Hrvatica prognana iz okolice Sanskog Mosta. Tražeći spas pred ratnim nevoljama, utočište je pronašla u prvoj 'slobodnoj' kući u Dodošima.
- U posljednji sam čas izvukla živu glavu iz onog bosanskog pakla. Bježala sam prema Hrvatskoj, sve misleći da mi kao osobi hrvatske nacionalnosti nitko ovdje neće nauditi. 'Natrapala' sam nekako na ovo selo, i evo me tu već 27 godina. Tamo u Bosni sve mi je uništeno, kuća popaljena ni sama ne znam od koje vojske. Ali rat je ionako stvoren za ubijanje i pljačku, pa o tome nisam puno razmišljala, bilo mi je jedino važno pobjeći od grmljavine granata i razaranja – tumači nam Blaška.
Sada je naše selo još bogatije: ne zato što smo dobili Hrvaticu, nego zato što dobru dušu imamo. Blaška kao da je oduvijek ovdje, kaže Milka Dodoš
Kad su se za par godina u Dodoše polako počeli vraćati 'izvorni' stanovnici, bili su prilično iznenađeni pridošlicom, k tomu još i katolkinjom. Kako im je ona iskreno ispričala svoju priču, sa svim mukama i nevoljama kroz koje je prošla, povratnici je prihvatiše kao svoju, pa si počeše međusobno pomagati, ne mareći previše za vjeru i naciju, pogotovo u prvim povratničkim danima. Netko bi nekome dao krevet ili stolac, drugi bi ti osigurali kakvu peć, makar i staru, pa je život u Dodošima mogao ponovno početi, sada i s Blaškom Matijević kao komšinicom.
- Nije mnogo prošlo, a u selo se vratio i Nikola Dodoš, vlasnik kuće u koju sam uselila. Kako je odlučio za stalno ostati u Srbiji, ponudio mi je da od njega otkupim ovu kuću. No nisam imala novaca, pa ju je prodao Agenciji za promet nekretnina i ja ostadoh u njoj živjeti. Ali me ne pitajte kako: teško, kao i svi ovdje! Primam mjesečno sedamsto kuna socijale koju pretačem iz šupljeg u prazno, no evo me, još sam živa. Ponekad me i djeca posjete, petero ih imam: svi su se otisnuli u svijet i zasnovali svoje obitelji. Muž mi je umro prije dvadesetak godina i od tada sam sama. Dobro, imam tri mačke, pa nisam baš sto posto usamljena – kaže nam naša sugovornica.
Potres na Baniji dobro je prodrmao Blaškinu kuću, izbivši joj vrata te rušeći dimnjak i kokošinjac. Dimovode su joj osposobili humanitarci, no pukotine u temeljima kuće tek čeka sanacija.
- Ja vam sad moram kod susjede koja je ispekla kukuruznu pogaču, pa će mi dati pola. Ako je hoćete probati, haj'te sam mnom, upoznat ćete i moju Miljku, ona mi je poput sestre. Svi su mi ovdje dobri, ali mi je Miljka najbliža, nas dvije smo kao dvije izgubljene ovce. Jutros je namirisala da kuham kupus, pa mi je javila da će ispeći pogaču, da mi bude slađi. Hajdemo – poziva nas je Blaška.
Do 82-godišnje Milke Dodoš nema ni dvadeset koraka, pa domaćica otvara vrata čim stupismo u avliju; i njezina je kuća u potresu popucala, no dobila je zelenu naljepnicu i starica sad u njoj živi kao da je tek sagrađena.
- U Oluji sam s danas pokojnim mužem Dušanom i dvije kćeri pobjegla pa završila u Opovu kraj Zrenjanina. Kad smo se za par godina vratili ovamo, cijelo je selo, pa i naša kuća, bilo temeljito popljačkano, ali nas to nije previše iznenadilo, bio je rat. Iznenadila nas je više nova komšinica, Hrvatica koja je ovamo doselila. Trebalo nam je svega par dana da je prihvatimo i s njom se sprijateljimo, pogotovo pošto smo čuli njenu nesretnu priču i nevolje kroz koje je prošla. Baš kao što smo ih i mi prošli - prisjeća se Milka prvih dana poznanstava s Blaškom, koja je odmah ponudila svoju pomoć susjedima povratnicima.
Tako se to nastavilo i s drugim starosjediocima, kako bi se tko od njih vraćao, ona bi mu nastojala pomoći koliko bi mogla i umjela. Stoga su je svi brzo zavoljeli i dobro dobrim uzvraćali. Kao i za davnih predratnih vremena, nacionalne barijere su u hipu preskočene kao da ratnih stradanja i žestokih sukoba nikada nije bilo.
- Posljednji su rat sami đavoli skrojili, ali prepeli smo i njega nekako, a sada je naše selo još bogatije: ne zato što smo dobili Hrvaticu, nego zato što dobru dušu imamo. Blaška kao da je oduvijek ovdje. Zapišite još nešto, da se sada u Dodošima slave dva Božića i dva Uskrsa, a ima li što bolje od toga? Nema baš pečenke, ali kruha i juhe se uvijek nađe. Nestat će na Baniji i Srba i Hrvata, sve ovo polako odumire. Ostadosmo mi stari na svojim ognjištima, a djeca se rasula po svijetu, ne pada im na pamet da žive ovdje. Iako vole doći - objašnjava Milka.
Blaška i Milka dijele istu sudbinu: primanja su im niska, socijalna, a računi za slivne vode uredno pristižu unatoč tome što se one slijevaju i gdje treba i gdje ne treba sa svakom jačom proljetnom ili jesenjom kišom. Plaćaju i odvoz smeća, iako ga baš i ne naprave od onog što im preostane pošto svaku kunu po tri puta prevrnu. Svejedno, Blaška Matijević nikada nije požalila što je u vihoru rata doselila baš ovamo, u prelijepe Dodoše, to selo dobrih ljudi, kako ga sama opisuje. S takvim ga dojmom i mi napustismo.
