Prije deset godina napustio nas je Vladimir Velebit. Prosječni mlađi građanin Republike Hrvatske, onaj koji je – tako kažu – produkt društva znanja, upitat će: ‘A tko je sada taj?’ Kada dodamo misao, prilično neprikladnu za trenutke sjećanja na onoga koji je umro, kako je dobro što je otišao, taj će isti Građanin Prosječni s jednakim nerazumijevanjem upitati: ‘A zašto?’
E pa evo, da pokušamo današnjim znalcima i sveznalcima (a zapravo teškim ignorantima, uglavnom ne vlastitom krivnjom) približiti djelić povijesti o kojoj pojma nemaju, a ako imaju, onda su to povijesni falsifikati a ne činjenice. I da pokušamo tu povijest dovesti u korelaciju s društvom u kojemu (i kakvom) danas živimo. Pa će onda biti jasno i tko je bio Vladimir Velebit i zašto ga se treba sjećati i, napokon, zašto je dobro što više nije među nama.
Vladimir Velebit komunist je od dana prije Drugoga svjetskog rata. Nije bio ni siromašni seljak, ni obespravljeni radnik. Ne, bio je potomak imućne građanske obitelji, s dugom vojničkom tradicijom (otac general u vojsci Kraljevine Jugoslavije, a djed u armiji Austro-Ugarske Monarhije). Diplomirani pravnik koji se nakon službovanja po raznim dijelovima prve Jugoslavije skrasio kao odvjetnik u Zagrebu, prepoznao je u komunističkoj ideji nešto za što je smatrao da nosi rješenje nedaća kojima su u kapitalizmu bili izvrgnuti oni poslovični mali ljudi. Ubrzo je postao čovjek od povjerenja Partije, pa je na primjer upravo on bio taj koji je nosio u Carigrad falsificiranu putovnicu Josipu Brozu, koji će kasnije postati poznat kao Tito, da bi ovaj, na povratku iz Sovjetskog Saveza, mogao ilegalno ući u Jugoslaviju (gdje je pod svojim pravim imenom bio na svim policijskim potjernicama).
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata pridružio se, naravno, Titovim partizanima i – mada ni tada nije nastavio vojničku tradiciju svoje obitelji – kao visoki oficir Narodnooslobodilačke vojske pregovarao (zajedno s Kočom Popovićem i Milovanom Đilasom – a tko su sada ovi?), u Titovo ime, u Zagrebu s njemačkim okupatorima o mogućem kratkotrajnom prekidu neprijateljstava u trenucima kada se partizanski pokret našao u krajnje kritičnoj situaciji. Bio je dakle čovjek od najvećeg povjerenja, što je ponovno dokazano i time da mu je stvarno, mada ne i formalno, povjereno udaranje temelja jugoslavenskoj diplomaciji. Velebit je naime bio prvi službeni predstavnik Tita i Vrhovnog štaba koji je boravio u inozemstvu sa zadatkom pregovaranja o vojnoj pomoći, ali i uspostavljanja političkih veza. Prilikom boravka u Londonu imao je dugi razgovor (a bit će ih kasnije još) s legendarnim premijerom Winstonom Churchillom (a tko je sada opet ovaj?). Uspostavio je prvi kontakt s hrvatskim banom Ivanom Šubašićem, bio sudionik povijesnog susreta Tito – Churchill u Napulju. Kada je temeljem sporazuma Tito – Šubašić formirana koaliciona vlada (otkuda sada to?), Šubašić je postao ministar vanjskih poslova, a Velebit njegov pomoćnik.
Vladimir Velebit spada u plejadu prve generacije jugoslavenske diplomacije u kojoj su bili – evo i opet sve sama nepoznata imena – književnik Marko Ristić, kao i Marijan Stilinović, Srđan Prica, Aleš Bebler i Ivo Vejvoda. Mnogo godina kasnije Velebit će reći, ne misleći pritom na sebe, kako su se tada u diplomaciju uzimali izuzetni ljude, velikog intelektualnog formata i širokog obrazovanja. Dodao je kako je to bilo pravilo za nove države. Samostalna Hrvatska pokazuje da to pravilo više ne vrijedi. To je, uostalom, bilo vrijeme kada je gradonačelnik Splita bio poznati kompozitor Ivo Tijardović – treba li tome išta dodati?
U vrijeme sukoba sa Staljinom, Sovjeti su Velebita optužili da je britanski špijun. Prebačen je, doduše, na drugu dužnost, ali je – optužbama usprkos, pa i unatoč tome što se očito u nekim stvarima nije slagao s Titom – ipak baš Velebit bio taj koji je doveo glavnog ravnatelja Svjetske banke Titu, da bi potom u Washingtonu pregovarao sa Svjetskom bankom, a u vrijeme najžešćeg zaoštravanja s Moskvom zatražio – bez ‘blagoslova’ iz Beograda – isporuke američkog naoružanja Jugoslaviji, te posredovao u odlasku na razgovore u SAD tadašnjeg načelnika Generalštaba Jugoslavenske armije, Koče Popovića.
U jeku krize s Italijom postavljen je za veleposlanika u Rimu, gdje – sam će to kasnije reći – nije mogao praktički ništa uraditi, da bi prije isteka mandata bio premješten na mjesto veleposlanika u Londonu, s osnovnim zadatkom pripreme Titovog posjeta Britaniji, prvog posjeta jugoslavenskog maršala jednoj zapadnoj zemlji. Titov je partner u razgovoru bio Churchill, zakleti antikomunist koji je maršala s Balkana iskreno cijenio i kao vojskovođu i kao državnika (mora da je taj Churchill ipak bio neki pritajeni komunist, pomislit će sveobrazovani današnji hrvatski Građanin Prosječni). Poslije Londona nastavlja karijeru kao podsekretar u Ministarstvu vanjskih poslova, zadužen za trgovinske odnose (a eto, mi mislimo kako tek moramo izmišljati gospodarsku diplomaciju!), da bi je u šezdesetim godinama zaokružio i završio, kao prvi funkcionar iz neke socijalističke zemlje, službovanjem u međunarodnim organizacijama (Evropska ekonomska komisija UN-a, Međunarodna organizacija rada).
U Komunističkoj partiji nikada nije došao dalje od statusa običnog člana, a i toga će se odreći u umirovljeničkim godinama, no svoje socijalističke pozicije i toga da je ljevičar nikada se nije odrekao. Neke aspekte Titove politike nije odobravao, dapače, nije se s njima slagao, ali će godinama nakon Titove smrti reći kako je ‘Tito do kraja života ipak vodio Jugoslaviju na planu vanjske politike onako, kako treba; upravo po tome, kao lider jedne relativno male zemlje, postao je svjetski priznati državnik’.
Vladimir Velebit bio je čovjek širokog obrazovanja i golemog znanja i iskustva. Imao je, doduše, ‘miješana krvna zrnca’, a to je u današnjoj Hrvatskoj, priznao to netko javno ili ne, ipak presudno. Bilo kako bilo, njegovo znanje i iskustvo Hrvatskoj nisu trebali (a ni bilo kome drugome u regiji). Pa čak ni njegovi kontakti koje je imao do poznih godina. Otišao je, srećom, prije deset godina. Srećom zato što nije morao doživjeti da hrvatska država usporednim posjetima ustaškom gubilištu u Jadovnom i jami Jazovki u kojoj je skončao neutvrđen broj neidentificiranih ljudi nakon 1945. (ali i prije toga, što se ne spominje!) potpuno izjednači ustaške zločine koji su bili izraz i odraz promišljene politike i zločine nakon završetka rata kojih je bilo, ali koji nisu bili rezultat politike, a još manje rasne, nacionalne ili vjerske nesnošljivosti. Otišao je prije deset godina, u vrijeme kada se činilo da se antifašizam vraća u hrvatskom društvu na mjesto koje mu pripada; srećom, jer nije morao doživjeti primitivno i sve agresivnije izjednačavanje fašizma i antifašizma, a pod krinkom komunizma, kao jednakih zala. Otišao je Vladimir Velebit prije deset godina, kada (ipak) nitko osim zadrtih ustašofila nije o Titu, kojega je on cijenio do kraja života, govorio kao o ‘čovjeku kojega se smatra nekakvom političkom veličinom, a on nije ništa drugo nego – zločinac’. I srećom da je otišao. Mogao je otići u miru. Tada je naime vjerovao kao će ‘Hrvatska postati normalna, demokratska evropska zemlja, koja će gajiti dobrosusjedske odnose i kulturu tolerancije unutar svojih granica, te u odnosu na svoje okruženje’. Što bi danas rekao, nije teško zamisliti. I upravo zato je dobro što je otišao.
I to je sve što se u danima desete obljetnice njegove smrti može i mora reći. Ama baš sve.
