Tidal Pull: Kad imamo mirne glave (Mudri Brk)
Mladi zagrebački bend Tidal Pull predstavio se prije dvije godine više nego solidnim prvijencem "Uvod u promatranje cvijeća pri punoj brzini". Njihov novi album predstavlja daljnju evoluciju zvukovnog kolopleta koji su prvo nazvali "big indie" pa onda "post indie". Ova pomalo ironična terminologija zapravo označava elemente shoegazea, indie rocka i Midwest ema spontano lokaliziranih i pretočenih u samosvjesne "klupsko-stadionske" aranžmane za izvlačenje imaginarnih upaljača.
Bend veliki naglasak stavlja na dinamiku unutar pjesama. To ovdje posebno dolazi do izražaja u dvije najduže središnje teme, "Glas 42" i "Čuješ?", čije izmjene melodija i nervoznih izboja možda i najbolje hvataju postadolescentsku energiju, što je valjda i glavni razlog postojanja ove glazbe. Savršeno zaokružen u svojih četrdesetak minuta, "Kad imamo mirne glave" je u neku ruku apstraktniji, možda i introvertiraniji rođak prošlogodišnjeg hit albuma "Poyy" IDEM-a, odnosno Antuna Alekse. On se, slučajno ili ne, našao kao gost na naslovnoj skladbi, jednom od dva bonusa koja se nalaze na deluxe izdanju ovog albuma. Bilo bi lijepo kad bi Tidal Pull zadesilo slično univerzalno odobravanje.
Stonebride: Smiles Revolutionary (PDV)
Dočekati osamnaesti rođendan u manje-više istoj postavi nije lako nijednom bendu, a pogotovo ne onom koji se bavi razmjerno popularnim, ali ipak nišnim žanrom stoner rocka. Ipak, zagrebački Stonebride su tu obljetnicu dočekali i obilježili je objavljivanjem svog četvrtog albuma. "Smiles Revolutionary" se ne igra previše dobro poznatom hipnotičkom kombinacijom ritmova i rifova, no bend širinu nadoknađuje dubinom, stvarajući studijsku snimku idealnu za slušalice. Pjesme su strukturirane poput babuške; svaka naizgled repetitivna dionica daljnjim razvojem razotkriva mikroskopske aranžmanske promjene koje daju začudni osjećaj transa – element koji, kad je uspješno izveden, predstavlja srce i dušu žanra.
Premda su živi nastupi prirodno stanište ovog tipa glazbe, to ne znači da se ne treba potruditi i oko studijskih inkarnacija pjesama. Stonebride su ih ukrasili s taman toliko zvukovnih detalja da ne gube na svojoj sirovoj "četiri tipa u sobi" energiji, ali i da slušatelj istodobno iščekuje novu dionicu a da ne izusti "ah, opet isto". Ukupnom pozitivnom dojmu doprinosi i neprekidno vokalno harmoniziranje na tragu Alice in Chains. Ono daje pjesmama crtu dramskog naboja i težine koju upotrebom nekog manje ambicioznog vokalnog aranžmana vjerojatno ne bi imale.
Them Moose Rush: Zepaxia (Dostava Zvuka)
Četvrti album i sveukupno šesto izdanje bjelovarskog prog/alter rock trija Them Moose Rush još ih jednom predstavlja kao vrlo osebujan i samosvojan bend. Istina, boja vokala gitarista Nikole Runjaveca vuče usporedbe s Cedricom Bixler-Zavalom iz The Mars Volta i At The Drive In, no istodobno posjeduje i niz vlastitih ekscentričnosti. Osnovna odlika Them Moose Rush je otpočetka ista – naprosto su jako dobri u pakiranju prog/math zapetljancija u pop format, a pritom nijedna strana jednadžbe ne djeluje kao rezultat kompromisa.
Poigravanja dinamikom odaju da su članovi benda glazbeno odrastali na alter rocku devedesetih, dok ih doza tekstualnog i glazbenog humora te sklonost ritmičkim začkoljicama povezuje s izazovnom stranom tog vala kakav utjelovljuju, primjerice, Primus ili Faith No More. Uzevši sve to u obzir, "Zepaxia" zasigurno odudara od ideje popularne glazbe u 2024., no jednako tako plijeni svojom iskričavom energijom zbog koje cijela zvučna slika djeluje opuštenije i privlačnije nego što na papiru možda izgleda.
