Evo ovako, za ovaj tekst nema puno mjesta, a ni ja baš nemam nešto vremena, pa moram odmah u glavu: Jugoslavija je vazda davala najveće svjetske operne primadone, s brojem kojih ne može se mjeriti ni domovina opere – Italija! A bilo bi mi drago da mi netko dokaže kako je u 20. stoljeću ikoja zemlja na ovome svijetu dala više svjetskom slavom okrunjenih diva, negoli što se tih okrunjenih diva bilo rodilo u bivšoj nam državi...
Ovo su moji argumenti.
Mi u Hrvatskoj, ipak, dali smo ih najviše. Počevši od onoga slavnoga kvarteta: Milka Trnina, Sena Jurinac, Dragica Martinis i Zinka Kunc. Sve odreda sopranistica do sopranistice koje su najveće uloge pjevale u najvećim svjetskim opernim hramovima, a za ovu priliku ćemo usput napomenuti samo dva detalja vezana za Metropolitan Operu u New Yorku. Kad je opera "Parsifal" prvi put izvedena, nakon 21 godinu, izvan Bayreutha u koji ju je bio "zavezao" njezin autor Richard Wagner, izvedena je baš u Velikoj Jabuci, gdje je rolu Kundry pjevala naša Milka Trnina (1903.). Više od pola vijeka kasnije, kad je Met na Manhattanu 1966. imao preseliti u novu i prostraniju, današnju opernu zgradu, čast polaganja kamena temeljca za to buduće zdanje podana je našoj – Zinki Kunc.
Ovome apsolutnom pokeru divâ pridodat ćemo još dvije sopranistice: Ljiljanu Molnar Talajić, Hrvaticu iz Bosne i Hercegovine, i Radmilu Bakočević iz Srbije. A onda slijedi i još jedan divotni poker primadona iz faha dubljega ženskoga glasa, mezzosoprana i alta, koji upotpunjuje ovu po svemu naročitu opernu reprezentaciju svijeta: Biserka Cvejić i Nada Puttar Gold (obje rođene na isti dan, 5. studenog 1923. – ni mjesec dana starije od najveće među najvećima: Marije Callas!) te Ruža Pospiš Baldani i Dunja Vejzović.
A jednoj vrloj meštrovici iz njihove ekipe – koja je svoju karijeru nešto čvršće vezala uz domaće pozornice, s brojnim gostovanjima po Europi – upravo se navršila i 90. obljetnica rođenja: primadoni Mirki Klarić, rođenoj 10. travnja 1934. u Donjem Vidovcu i preminuloj u Zagrebu, 4. prosinca 2022.
Uloga koja je Mirku Klarić ponajvećma obilježila i koja se prometnula do u njezin zaštitni znak, bila je Tosca u Puccinija. Rafinman koji je Klarićevoj bio urođen prirodno je srastao s autorskim izrazom slavnoga toskanskoga kompozitora
Kuriozitet je da Klarićeva svoje vokalne vještine nije brusila na Muzičkoj akademiji, već je – nakon Realne gimnazije u Novoj Gradiški – per professionem studirala i diplomirala jugoslavenske književnosti, engleski i ruski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Umjetnost opernog muziciranja, kao i mnoge njezine kolegice i kolege u povijesti, učila je privatno, kod Lee Vomačke. Debitirala je vrlo uspješno kao dvadesetogodišnjakinja na pozornici HNK-a Zagreb zahtjevnom ulogom Santuzze u jednočinki "Cavalleria rusticana" Pietra Mascagnija, kad ju je i stručna kritika obasula neskrivenim komplimentima.
Doajen operne umjetnosti u nas Nenad Turkalj ovim ju je riječima bio dočekao na otvorenoj sceni: "Njena interpretacija bila je muzikalna i koncentrirana, dok je iznenadila dostatnom glumačkom snalažljivošću na sceni, što uz njenu lijepu pojavu obećaje mogućnost razvoja u odličnu scensku umjetnicu. Stvar je potpune pedagoške razrade tog dragocjenog glasovnog materijala, kao i opreznog plasmana na kazališnim daskama, da li će se ovoj mladoj umjetnici omogućiti maksimalni razvoj za kakav ona danas posjeduje sve predispozicije" (Narodni list, 5. V. 1954.). Usprkos nesumnjivom uspjehu što ga je postigla mlada pjevačica, nije se uspjela izboriti za konkretniji angažman u kazališnoj kući glavnoga hrvatskoga grada, već je otišla u Sarajevo.
U Narodnom pozorištu uz Miljacku stekla je prevažno formativno iskustvo za uzlet, pa je onamo nastudirala tri uloge: Donnu Elviru u Mozartovoj operi "Don Giovanni", naslovni lik u "Morani" Jakova Gotovca i Frasquitu u "Carmen" Georgesa Bizeta. Upravo je s naslovnom junakinjom iz prve Gotovčeve opere gostovala u zagrebačkoj Operi, nakon čega je opet nastupila i kao Santuzza, što će joj se sad već pokazati kao ulaznica za angažman u HNK-u Zagreb. Domalo potom pjevat će i ulogu Lize u operi "Pikova dama" Petra Iljiča Čajkovskog, uz tenora Josipa Gostiča, koji će se pokazati kao njezin budući čest partner.
Maestro Demetrij Žebre, zajedno s redateljem Vladimirom Habunekom, povjerit će joj delikatnu ulogu u glazbeno-scenskom raritetu "Angelique" Jacquesa Iberta (1957.), nakon čega će Klarićevu stalno uzimati u svoje operne produkcije. Osvajajući prostor svojim decentnim umjetničkim izrazom, koji je posve unisono pratio i izuzetno pohvalan ton kritike, Mirka Klarić postupno se počela afirmirati kao stup zagrebačke Opere.
Doskora nastupa u lirskoj ulozi Đule u Gotovčevom remek-djelu "Ero s onoga svijeta" te kudikamo zahtjevnijoj roli Desdemone u "Otellu" Giuseppea Verdija. Strelovit uspon sugeriraju i Jaroslavna u "Knezu Igoru" Aleksandra Porfirjeviča Borodina, Madeleine de Coigny u komadu "Andrea Chénier" Umberta Giordana te posebice titl-rola u operi "Manon Lescaut" Giacoma Puccinija. Uz partnere tenora Josipa Gostiča i baritona Franu Lovrića Mirka Klarić je požela uspjehe o kojima se i dandanas govori.
Uloga koja ju je ponajvećma obilježila i koja se prometnula u njezin zaštitni znak, bila je Tosca u Puccinija. Također, i ovaj autor će joj nekako prirodno leći, jer je on akcent vazda bio metnuo na žensko biće, a rafinman koji je Klarićevoj bio urođen prirodno je srastao s autorskim izrazom slavnoga toskanskoga kompozitora. U režiji Branka Gavelle i pod dirigentskim štapićem Milana Horvata, Mirka Klarić je 1959. briljirala u ovoj stožernoj ulozi verističkoga repertoara, posve se identificiravši s njom. Kad je na jesen te iste godine u Zagrebu gostovao veliki bariton Tito Gobbi (koji je ovu operu snimio s M. Callas), za mladu Klarićevu to je bila evidentna karta za inozemstvo.
Boravit će i kao stipendistica u studiju milanske La Scale, gdje će svojoj pučinijevskoj profilaciji pridodati i ulogu Cio-Cio-San u njegovoj "Madami Butterfly", te će nastupati u Bologni, Palermu, Cataniji, Genovi, Modeni, Parmi...
Godinu kasnije sudjelovat će u praizvedbi opere "Marko Polo" Ive Tijardovića, u prosincu u Zagrebu, u kojoj je tumačila čak pet uloga! Nakon toga bit će i jednom od osovina vrlo ambicioznog pothvata, kad su se redatelj Kosta Spaić i dirigent Milan Horvat prihvatili postavljanja opere "Rat i mir" Sergeja Prokofjeva. Klarićeva je tada ostvarila antologijsko tumačenje svoje Nataše Rostove koja joj je, uz lik Jelene iz "Nikole Šubića Zrinjskog" Ivana pl. Zajca, donijela i prestižnu nagradu Milka Trnina.
Jak slavenski sentiment zagrebačke Opere uskoro na repertoar stavlja i kolosalno djelo Dmitrija Šostakoviča – operu "Katarina Izmajlova". Bit će to ujedno i jedan od najposebnijih nadnevaka hrvatske operistike općenito, 7. siječnja 1964., jer je na jugoslavenskoj praizvedbi prerađene verzije ove opere nazočio osobno i Šostakovič! Ujedno, ova produkcija bila je i sjajna pokaznica za zagrebački teatar, jer ju je odvela na gostovanja u niz europskih zemalja. Tandem Spaić-Horvat, na čelu s Mirkom Klarić, doista je osvojio tadašnju publiku diljem Staroga kontinenta, a neka za ovu priliku bude izdvojen nastup u velikom Teatru San Carlo u Napulju... Ta je rola našoj pjevačici donijela i Nagradu grada Zagreba.
Na Dubrovačkim ljetnim igrama s maestrom Lovrom pl. Matačićem Klarićeva bila je i divna interpretkinja naslovne junakinje u operi "Krunidba Popeje" Claudija Monteverdija (1964.), dok je na Splitskom ljetu, na Peristilu, 1969. pod vodstvom maestra Mladena Bašića bila sjajna Saloma u istoimenoj operi Richarda Straussa, za što je bila i laureatkinjom nagrade Vladimir Nazor. U svojoj je prebogatoj karijeri primadona Klarić, pored spomenute Tijardovićeve, sudjelovala i u nekoliko praizvedbi opera hrvatskih autora, bivajući važnim kotačićem u dvjema stožernim djelima suvremene domaće glazbe. Prvo je 26. prosinca 1967. pjevala u operi "Adam i Eva" Silvija Bombardellija, eda bi dvije godine kasnije bila dionicom oživotvorenja opere "Oluja" Stjepana Šuleka. Nakon što ju je u Zagrebu praizveo Nikša Bareza, Klarićevu je i sâm Bombardelli bio angažirao za prvoga izvođenja u HNK-u Split (1968.), kao i na Peristilu u okviru Splitskog ljeta (1972.).
Mirka Klarić bila je poput Dunje Vejzović ili splitske Ukrajinke Nelli Manuilenko pjevačica s vrlo širokim dijapazonom glasa, tako da je pjevala različit repertoar: od Puccinijeve Mimì u "La Bohème" do naslovne uloge opere "Carmen" Georgesa Bizeta, a bilo je tu i koloraturnih rola. Kako god da se uzme, ova divna diva bila je i ostala jednom od najvažnijih opernih umjetnica s ovih prostora.
