Sedamdesetih i osamdesetih godina Brian De Palma kreirao je niz filmova originalne "prepisivačke" poetike, to jest drsko otvorenog kopiranja klasičnih filmova i autora, od najnadahnjujućeg mu Alfreda Hitchcocka (posebno "Vrtoglavice", "Psiha" i "Prozora u dvorište"), preko Antonionija ("Blow-Up") i zarana kanoniziranog mu generacijskog kolege Coppole ("Prisluškivanje"), do Ejzenštejna ("Oklopnjača Potemkin"). No "Opsesija", "Obučena da ubije" i "Striptiz smrti", "Blow-Out" i "Nedodirljivi" nisu samo, sa za to doba nevjerojatnom samosviješću, prepisivali motive i stilske postupke velikih autora, nego su demonstrirali i zadivljujuće virtuozne stilizacije samog De Palme i stvarali svoje autonomne svjetove.
Inter/metatekstualnost nerijetko je išla ruku pod ruku sa sviješću o političnosti u užem i širem smislu – uostalom, neki autorovi rani underground filmovi, ponajprije remek-djelo "Zdravo mama!", bili su izravne društveno-kritičke satire, dok je kasniji i kasni De Palma ("Prokletnici rata", "Razotkriveno") znao pokazati političku hrabrost kao malo koji američki sineast tog ranga. Na postmodernističkog novoholivudskog velikana nesumnjivo se ugledao točno četrdeset godina mlađi Ti West, hiperproduktivni autor specijaliziran za žanr horora, često s metatekstualnim inklinacijama.
Njegov najnoviji film "MaXXXine" je, čini se, završni dio (vjerojatne) trilogije čije je sidrište autorova muza Mia Goth, mlada i talentirana glumica koja iza sebe ima, među ostalim, nastupe u Von Trierovoj "Nimfomanki: drugi dio", Guadagninovom remakeu legendarne Argentove "Suspirije" te "Bazenu beskraja" Cronenberga mlađeg. West i Goth krenuli su 2022. s naslovom "X", u kojem je on povezao "Teksaški masakr motornom pilom" i "Duboko grlo", dodajući i natruhe "Psiha", a ona utjelovila ambicioznu pornoglumicu koja želi uspjeti u Hollywoodu. Iste godine polučili su i "Pearl", u kojem su pornografski žanr kao partnera hororu zamijenili melodrama i mjuzikl, a kritika je oba filma jako dobro primila, doživjevši ih kao inteligentno propitivanje odabranih žanrova i konteksta njihova funkcioniranja.
Na tom valu nastala je ove godine "MaXXXine", u kojem Goth nakon "X"-a ponovo glumi naslovnu junakinju koja želi ostvariti transfer iz pornofilmova u horore kao stepenicu na putu u Hollywood, gdje želi uspjeti u mainstream produkcijama. Publika je i ovom filmu bila naklonjena, ali kritika manje, što nije čudno jer "MaXXXine" je ostvarenje koje se u konačnici može ocijeniti kao u najboljem slučaju kvalitativno tek donekle korektno djelce.
West ga jako dobro otvara i razvija, fino slikajući kulturno-političku atmosferu 1980-ih kad se radnja zbiva i zajedno s Goth, koja mu je i producentska partnerica, vrlo izražajno oblikuje naslovni lik. Reference na filmove i ovdje su obilne, među ostalim i na De Palminu "Crnu Daliju" prema Ellroyu, a može se reći da je središnja spona ona sa Schraderovim "U podzemlju seksa". West izvrće Schraderov moralistički motiv dobrog oca koji dolazi u velegrad da izbavi zabludjelu kćer iz pakla pornografije, predstavljajući Maxineina oca kao ubilačkog religijskog fanatika, i ta subverzija načelno je interesantna i itekako dobrodošla u eri novog (radikalnog) konzervativizma, međutim njezina izvedba prilično je tanka.
Naime, film oko sredine svog trajanja počne gubiti dah i iz kompetentne, ozbiljno postavljene (metatekstualne) triler-drame s hororskim elementima počinje se pretvarati u eksploatacijski uradak čije oskudni produkcijski kontekst postaje balastom. I De Palma je u svojim radovima znao satiru dovesti do ruba trasha, ali pritom nije gubio šarm, što se za Westov novi film nažalost ne može reći. De Palma za siromašne – možda je naposljetku najjezgrovitiji opis novog Westova ostvarenja; šteta, nije moralo biti tako.
