Krajem prošle godine u Umjetničkoj galeriji BiH, u Sarajevu, stavljena je točka na izložbu ‘Sevdah, umjetnost slobode’. Izložba je posvećena sevdahu kao žanru, te ga predstavlja u svim njegovim segmentima: tekstovima, muzici, popularnom životu, fotografijama, razgovorima, činjenicama, ali i željama i nadanjima. U pripremi izložbe učestvovali su Imrana Kapetanović, Edita Gazibara, Amer Kapetanović, Sandin Međedović i Ahmed Burić, a kao autor se potpisuje Damir Imamović sa kojim smo razgovarali o svim tim segmentima sevdaha, kao i o svemu onome što je u posljednjih desetak godina, koliko već istražuje ovaj vid umjetnosti, otkrio.

Izložba se sastoji iz pet cjelina, a osim toga je i multimedijalna. Posjetitelji su imali prilike svim čulima uživati i podučiti se?

Tako je. Ljudi nisu navikli da na jednoj izložbi budu izložene i fotografije, kao i video i audio snimci. To mi je baš bilo važno jer se radi o jednom žanru koji je bio prisutan u svim tim različitim medijima. Bilo mi je važno da pokažemo ljudima isječke iz starih novina, da pokažemo stare kontekste u kojima se sevdah pojavljivao, pa onda stare pjesme iz pjesmarica. Sve je to jedna kombinacija različitih medija. Dosta sam govorio o tome i vidio da ljudi dobro reaguju ne samo na puku priču i objašnjavanje već i kad sami mogu da vide o čemu se tu radi. Primijetio sam velike probleme u interpretacijama koji nastaju tako što su do ljudi dolazile često prerađene, često ideološke verzije, upregnute u neku matricu čak i nacionalizama. To su bile već ispeglane verzije nakon čega je trebalo samo da ponavljaju kao papagaji ono što su im rekli. Da bih otvorio to pitanje bilo mi je bitno da im pokažem sve te različite aspekte.

Pozicija izvođača

Bitna je činjenica da vi niste samo istraživač već i aktivni sudionik scene sevdaha već desetak godina. To je kao neka dodatna vrijednost samoj izložbi?

Obično se zbog tih ideoloških i drugih različitih momenata nije nikad dalo samim izvođačima da govore o toj umjetnosti, niti su, ako ćemo iskreno, izvođači bili zainteresovani za to. Na neki način je njegovana ta antiintelektualna crta umjetnosti. Moraš biti glup, neobrazovan, da te ne interesuju stvari ni na koji drugi način da bi mogao da ih osjećaš. Ako čitaš knjigu da te to iskustvo ne može probuditi kao kad naučiš na sebi. To je potpuna glupost. Vrlo je interesantno kako se danas te stvari mijenjaju. Izvođač sevdaha više ne može sebi dopustiti da bude neobrazovan i ja sam se našao u ulozi edukatora. Dobijao sam pozive od ljudi da im govorim malo o sevdahu, ljude je interesovalo šta to stoji iza izvođenja. Govorio sam o tome i uvidio da imam šta reći. Tako su se rodili mnogi projekti i potprojekti, kao taj moj projekat SevdahLab, predavanje, radionice. Pozicija izvođača je vrlo specifična kad je u pitanju umjetnost sevdaha.

Izvođač sevdaha više ne može sebi dopustiti da bude neobrazovan. Ja sam se našao u ulozi edukatora. Dobijao sam pozive od ljudi da im govorim malo o sevdahu, ljude je interesovalo šta to stoji iza izvođenja

U kom smislu?

Ako se ljudi bave sevdahom iz naučne perspektive onda su to muzikolozi ili etnomuzikolozi koji se bave isključivo muzičkom stranom, isključivo melodijom. Ljudi koji se bave tekstom se bave iz pozicije teorije književnosti, pa čak i imaju neki jak ugao, poput rodne teorije, ili neki politički ugao, oni opet potpuno zanemaruju muziku. Ljudi koji se bave studijama popularne kulture opet se bave trećom stranom priče, a to je estradni život te muzike. Mi smo ipak na sceni. Zapravo je jedino pozicija izvođača pozicija u kojoj moramo sve to znati. Moramo znati muziku, a onda unutar muzike moramo znati zapadnjački pristup tome, istočnjački, lokalni, moraš znati tekstove i moraš razumjeti šta je iza njih. Onda moraš imati taj neki profesionalni život, moraš se ganjati sa menadžerima, agentima, novinarima. U jednom momentu sam shvatio da se nalazim u jedinstvenoj poziciji i tako sam i počeo da pričam jer mi je stalo do te umjetnosti. Odatle na kraju i izložba kao još jedan način da ljudima prezentiram sevdah. Kad napišeš tekst ili predavanje to je opet posredovanje, ali kad im izložiš materijale i posložiš ih, onda su ljudi u stanju da donesu sami svoje zaključke. Ne namećem im ništa.

U neku ruku je to i ispravljanje istorijske nepravde prema samim izvođačima?

Može se to i tako gledati. Jedan od najčešćih komentara se odnosi na to zašto na izložbi nema poznatih izvođača. Ima nešto malo Zaima Imamovića, Nade Mamule, Himze Polovine, ali su oni kontekstualizirani kao dio te priče. Ima jedna predivna Zaimova fotografija iz kafane oko Drugog svjetskog rata. I ta fotografija najviše pokazuje šta je kafana značila u sevdahu. Zaim je tu važan, ali ne radi se toliko o njemu koliko o kontekstu. Mase ljudi tu nema. Od Zehre Deović, Safeta Isovića, čitavog onog estradnog perioda sevdaha od 60-ih pa nadalje. Ljudi me pitaju gdje je Safet, gdje je Mile… Htio sam napraviti jednu priču o ljudima o kojima se ne zna toliko jer najlakše je danas napraviti izložbu o tom estradnom periodu koji je najbolje i sačuvan. To postoji. Postoje fotografije, a ono što je bilo teško i što mi je bilo važno je da zađem još korak dalje u izvođače koje smo potpuno zaboravili. Uspio sam da iskopam prve ploče sevdaha iz 1907. i 1908. godine koje su snimane u Sarajevu, onda prve novinske tekstove, stvari koje su apsolutno van mape. Pokušao sam da pokažem jedan period koji je strašno važan za ono što je sevdah danas. To su prva snimanja te muzike.

Konzervativni glas kritike

Jedna od cjelina izložbe bavi se pitanjem izvornosti. Dugo se bavite tim pitanjem i uvijek pokušavate ukazati na problem izvornosti kao nečega što koči i zatvara sevdah unutar granica koje su možda postojale u određeno vrijeme. To se posebno odnosi na one koji se konstantno pozivaju na izvornost kritizirajući ono što vi i drugi izvođači danas radite.

Taj konzervativni glas kritike je strašno jak. Ja obično odgovaram da interesantnu kritiku, pa i dobro utemeljenu kritiku savremenih dešavanja još nisam čuo. Stvarno bih volio da neko sjedne pa napiše šta je to što ne valja. Da li je to pjevanje, sviranje, izbor pjesama, tekstovi, pogrešni aranžmani. Mislim da je taj problem autentičnosti strašno zeznut za našu kulturu, a tu mislim na cijeli južnoslavenski prostor. Ljudi koji govore o tome zamišljaju da je nekad postojao kontekst u kom su ta muzika i tekst nastajali kao neka cjelina. Zovimo je sevdah, karasevdah, starogradska pjesma. Kad je taj kontekst izgubljen, mi smo po njima izgubili pravo da tu pjesmu pjevamo. Ne možeš proizvesti sad situaciju iz Gacka 1932. godine u kojem ljudi još nemaju ni radio. Nema velikog uticaja ploča koje su još uvijek raritet, nema neke velike koncertne aktivnosti. Kako putuje melodija, kako putuje tekst? Taj kontekst je nemoguće proizvesti, ali i da je moguće proizvesti kontekst nekog malog mjesta u 19. vijeku – da li ga stvarno trebamo? Trebamo li da živimo na zemljanim podovima da bismo zadovoljili glasače nacionalnih stranaka. Oni bi to željeli. Pa oni tvrde i da su Safet, Zaim i Himzo izvorni sevdah, što je stvarno smiješno i to pokazuje nepoznavanje situacije.

Pričamo o ljudima koji već u srednjim godinama pa i u tzv. trećem dobu. Kakav je odnos novih generacija prema sevdahu?

To je nešto na čemu treba intenzivno raditi. Trebamo graditi novu publiku. Ja sam ponosan da sam uspio da stvorim svoju publiku kroz deset godina koliko se bavim sevdahom, uz pet albuma, jedan dokumentarni film i stotine koncerata. Ima tu i starijih ljudi koji dolaze na koncerte da čuju šta ja to izvodim. To su oni koji su voljeli Himzu, Zaima, Safeta. Ovim mlađima se sviđa to pomjeranje koje čuju danas kad svi peglaju melodije da zvuče kao pop hitovi. Mi to ne radimo, a opet nismo ni apstraktni, ni pretenciozni kao neki jazzeri koji pokušavaju životne istine da otkriju u jednom solu. Valjda je to ljudima interesantan spoj. Saradnja sa Frenkijem je donijela dosta publike koja ne bi možda slušala ovo što radim.

Od tih prvih snimaka koji postoje na izložbi pa do danas sevdah je konstantno pomjerao granice. Kritika je uvijek bilo zbog toga?

Jedan od razloga zašto sam izložbu nazvao ‘Umjetnost slobode’ je upravo ta. Sevdah sa svojom istorijom pokazuje šta je mogao značiti u socijalnom smislu, šta je mogao značiti za neku djevojku da pjeva pjesmu o ljubavi koja je zabranjena. Da li je ona tu pjesmu nastavila pjevati nakon što se udala? Ako je ona došla do nas, znači da je ona tu pjesmu morala pjevati pred nekim, pred sestrom, pred svojom djecom. Zamisli da tvoja majka pjeva pjesmu o mladiću kog je voljela prije nego što je upoznala  tvog oca ili, još gore, da su je natjerali da se uda za tvog oca i zbog toga te pjesme čuvaju neku vrstu emotivne istorije, nečeg što se dešavalo i uspjele su izgraditi neki zanat traženja slobode. Ne nužno i otpora, mada može biti i to čim pokušavaju da pjevaju kontra te patrijarhalne matrice. Kritike je oduvijek bilo, ali se to zaboravlja. Svaka generacija, što kaže jedan moj prijatelj, ima zaštitnički odnos prema onom momentu u kom je ona upala u priču. Ako ti je otac bio sazlija ili si imao komšiju koji je svirao saz, pa si se edukovao sa tim zvukom, onda kad čuješ harmoniku tebi je to čudno i obrnuto.

Ispravljanje nepravde

Jedan od bitnih segmenata izložbe su ‘zaboravljeni’, u ovom slučaju Romi i Jevreji i njihov uticaj na sevdah, ali i ostali narodi. Možemo li sevdah trpati u nacionalne okvire uzevši u obzir sve te uticaje?

Odgovoriću na način na koji je to meni nedavno odgovorio Kim Burton. Očit je uticaj religijskih formi, islamskih, poziva na molitvu, ezana, očit je uticaj određenih jevrejskih formi, srpskog i hrvatskog romantizma, uticaj kafanske tradicije između dva svjetska rata i tih šlagera, pojava refrena i svih tih novokomponovanih uticaja, radijskog pjevanja. Sevdah nije svodiv ni na jedan od tih uticaja. Ne možeš reći da je samo ravna pjesma sevdah ili samo ti kafanski šlageri, te romantičarske pjesme da su sevdah. Sve je to meni dio priče. Meni kao izvođaču su sve pjesme važne. To što postoje religijski, etnički uticaji ne znači da je muzika svodiva na jedan od tih uticaja. Prije sam se strašno bunio i napadao one koji su govorili da je sevdalinka samo bošnjačka, srpska. Kasnije sam shvatio da svako ima pravo da za svoj identitet svojata određenu stvar. Ne mogu ja tebi oduzeti pravo da kažeš da ti je pravi sevdah određena pjesma koju si slušao kao mali. Problem nastaje kad se to pravo odriče drugom. Kad kažeš da ne može sevdalinka biti srpska ili makedonska. Te stvari, na žalost, često idu zajedno. To što postoje uticaji je obogaćenje jer ja kao muzičar mogu da komuniciram sa ljudima i sa Istoka i sa Zapada i sa Sjevera i Juga, jer je forma već mješovita i otvara mi puteve.

Zamisli da tvoja majka pjeva pjesmu o mladiću kog je voljela prije nego što je upoznala tvog oca ili, još gore, da su je natjerali da se uda za tvog oca. Te pjesme uspjele su izgraditi zanat traženja slobode

Sa tim segmentom ste opet možda nesvjesno ispravili određenu istorijsku nepravdu prema Romima i Jevrejima, koji tu nepravdu trpe i danas. Sjetimo se samo slučaja ‘Sejdić i Finci’.

Čitao sam intenzivno svu dnevnu štampu iz perioda prije nego je došla Austrougarska. To su otomanske štamparije na domaćem jeziku. Htio sam da vidim šta se to u novinama dešavalo. Interesovalo me konkretno ko je i šta pjevao u kojoj kafani. To su isto radili prijatelji za kafane u Srbiji, Hrvatskoj. Ispostavilo se da su do Drugog svjetskog rata muzičari bili uglavnom Romi i Jevreji. Muslimani i muslimanke su imali striktna pravila hodanja i ponašanja. Nisu se posjećivale kafane, muslimanke nisu imale kontakte na trgu kao Jevrejke i Romkinje koje su zbog mogućnosti fizičkog kretanja mogle raditi u kafanama, prenositi poruke. Tokom Drugog svjetskog rata čitava ta kultura biološki nestaje ali ostaje uticaj u pjesmama, u harmonizacijama, u načinima izvedbe. Taj uticaj se kasnije na radio-stanicama prilično pegla i dolazi do zamjene teza gdje se misli da je jedini način na koji su Romi i Jevreji uticali na lokalnu tradiciju kroz romsku i jevrejsku muziku. Apsolutno se ne govori da su ti ljudi pjevali sevdalinke, pjesme o kojima mi danas govorimo. Oni su to stvarali. Kad su nastajali prvi snimci, 90 posto muzičara su bili Romi i Jevreji. Prva profesionalna pjevačica u BiH, Sida Musafija bila je Romkinja. Po svemu što sada znamo, vrlo fascinantna žena koja je svirala tamburaške instrumente i pjevala. I što je interesantno, pjevala je na španskom, na grčkom, na našem jeziku. To su sevdalinke koje i danas slušamo i pamtimo.

Šta očekujete, na kraju, od izložbe nakon njenog zatvaranja?

Mislim da bi mogla pokrenuti interesantne razgovore šta je to bilo i kako ići dalje. To je moj pokušaj i pokušaj generacije da izborimo pravo na novo čitanje. Postoji toliko predrasuda koje ova izložba ruši kad je u pitanju ova muzika. To je pokušaj da izborimo pravo za budućnost. Koliko god ne vodili računa o konzervativnoj  kritici kad-tad, ako ne izgradimo novo znanje, gubimo bitku kao što je gubimo svuda. Ona predstavlja jednu kretensku vjeru da je sva vrijednost u prošlosti i da mi ništa vrijedno ne možemo stvoriti. Slično je kao religijska paradigma. Nekad se desio važan događaj i što se više vremenski odmičemo od tog momenta sve smo lošiji, sve smo grešniji. Ta mentalna slika da smo stalno krivi što se nismo rodili kad je bog hodao po zemlji strašno koči da sanjamo neki bolji svijet i da stvaramo bolje stvari u umjetnosti. Ova izložba pokazuje koliko je ta slika lažna i zato mi je stalo da sa njom izađemo iz Sarajeva.