Dugo najavljivani album Damira Imamovića ‘Singer of Tales’, koji je snimio sa internacionalnom ekipom muzičara i Ivanom Đurić, sada već stalnom violinisticom, imao je tu nesreću da bude objavljen u jeku pandemije korona virusa i zabrane kretanja. Uticalo je to na koncertne planove, ali ne i na uspjeh albuma, koji se našao na drugom mjestu liste World Music Charts Europe. A koncerti su, vjerujemo, samo odloženi.

Gdje biste bili da nije pandemije?

Trenutno bih bio na putovanju po Balkanu sa prijateljicom. Putovanje je bilo planirano za jun – da obiđemo Albaniju, Makedoniju i Grčku, da sretnem prijatelje, da sviramo, kupamo se u Albaniji i sl. To je trebalo doći nakon velike turneje u aprilu i maju na kojoj sam trebao svirati više od 20 koncerata širom Evrope. Turneja je bila odavno pripremljena za promociju albuma, trebao sam svirati u Velikoj Britaniji – Barbican u Londonu, Manchester i Brighton – zatim koncerte u Belgiji, Holandiji, Danskoj, Njemačkoj itd.

Oko dileme da li je Homer bio jedan pjesnik ili se radilo o više njih, Matija Murko je rekao: ‘Moguće da je bio jedan. Imamo mi kod nas u Jugoslaviji stare pjevače koji znaju hiljade i hiljade stihova.’ I tada je Milman Parry odlučio doći u Jugoslaviju…

Nadamo se da nisu odustali.

Većina tih organizatora koncerata i festivala još uvijek je zainteresirana da gostujemo, tako da nas zovu i dobijamo nove datume za jesen i za 2021. godinu. Pogotovo festivali i koncertne kuće po Britaniji i zapadnoj Evropi, oni obično rade pripreme po godinu dana unaprijed. Publika obično ne zna da kada se nama u muzici ovako nešto desi, nije lako to samo pomjeriti za mjesec, dva ili tri, nego moraš pomjeriti na godinu dana, pošto su svi termini za jesen u brojnim koncertnim kućama zauzeti. Tako da smo cijelu dansku turneju pomjerili za februar 2021. A moja situacija je takva da sam zadnjih pola godine spremao album, tako da sam manje svirao koncerte. Čak sam se trudio da minimalno sviram koncerte i baš su ovaj april, maj i jun trebali da budu vrhunac te neke trogodišnje, odnosno malo duže pripreme projekta ‘Singer of Tales’. Tako da me ovo baš uhvatilo na lijevoj nozi. Al’ eto, odlučili smo da ipak izdamo album 3. aprila jer mislim da mi mnogi ljudi ne bi oprostili da nakon silnih najava to nisam uradio. Iskreno, još uvijek mislim da niko ne može pouzdano tvrditi kako će se situacija odvijati, pa smo svi mi muzičari malo u nebranom grožđu.

Nastanak ‘Pjevača priča’

Kako je došlo do promjene u odnosu na bend Sevdah Takht i što je sa njim? Kako se okupila ova ekipa – jeste li okupili vi njih ili oni vas?

Sevdah Takht postoji, naravno, i radimo, spremamo, čak imamo u planu novi album, ali i to smo sada morali pomjeriti. Svuda nas je bilo posljednjih četiri-pet godina, i po Evropi i u Kini, Meksiku, a paralelno sa tim stalno sam radio na ideji ‘Singer of Tales’ jer sam htio da napravim jednu saradnju koja bi opet ispričala priču o sevdahu, onako kako ga ja vidim. A sve je počelo 2013. ili 2014. kada sam baš s Takhtom imao koncert u Puli. Poslije koncerta prišao nam je jedan čovjek. Svidjela mu se muzika, tražio je potpis na CD. Bio je to Greg Cohen, čuveni basista benda Masada Johna Zorna, basista koji je svirao pola najvažnijih albuma Toma Waitsa, koji je radio sa Ornetteom Colemanom, svirao sa Laurie Anderson, bio na turneji sa Williejem Nelsonom i Bobom Dylanom… Brzo smo se sjaranili, pogotovo što se, pored svega što je svirao, bavio i jevrejskom muzikom i muzikom istočne Evrope, tako da mu nisu nepoznati ovi naši neobični ritmovi i karakteristične harmonije. I baš mi je bilo jasno da bih definitivno volio napraviti neki projekat s njim, i tu je nastala prva karika. U to vrijeme sam upoznao i Deryu Türkana koji svira kemenče, mali gudački orijentalni instrument. Ja sam kod njega išao da učim tursku klasičnu muziku i te njihove skale, jer me to jako interesovalo. Interesovala me veza sevdaha s tim. Palo mi je na pamet da spojim njih dvojicu. Onda sam 2018. napravio rođendanski koncert u Sarajevu, gdje sam zvao njih dvojicu kao goste. I zvao sam violinisticu Ivanu Đurić iz Sevdah Takta. To je bio magičan koncert i magično druženje, pa sam definitivno shvatio da je to kvartet sa kojim moram napraviti priču. Paralelno sa tim u Sarajevu sam upoznao Joea Boyda i Andreu Goertler. Joe je legendarni producent. Producirao je prvi singl Pink Floyda, pa onda otkrio Nicka Drakea, on je bio čovjek koji je otkrio snimke čuvenih bugarskih horova. Bili su na jednom mom koncertu i pokazali želju da radimo nešto zajedno. I na tom rođendanskom koncertu, a možda čak i ranije, shvatio sam da želim da to bude jedinstven projekat koji bi producirao Joe sa Andreom, gdje bi bili Greg, Derya i Ivana. I onda smo našli izdavača, britanski Wrasse Records, a sve smo snimali u Berlinu. I baš sam nekako ponosan na taj projekat, jedva sam čekao da ga pustim ljudima, da čuju o čemu se radi. I eto, nekih smo divnih 20-ak koncerta organizovali svuda po Evropi, prvi put u Londonu i na mnogim lijepim mjestima. Al’ se ne dade ovo proljeće! No bit će na jesen.

Toliko mi je drago da se opet desilo nešto tako prelijepo kao što su Omer Ombašić i njegova kolekcija. Među svim pjesmama koje mi je poslao prepoznao sam ‘O bosanske gore snježne’ kao sevdalinku sa klasičnim motivima, ali zapravo vrlo modernu

Naslovom albuma ‘Singer of Tales’ zapravo se referirate na dugogodišnja istraživanja Milmana Parryja i Alberta Lorda, koji je objavio knjigu istog naziva. U press materijalima navodite da je ‘Singer of Tales’ počast umjetnosti pričanja priče, što je nekada radio Homer, na kog se referišu i Parry i Lord. Puno je kod nas bilo ljudi koji su satima mogli pričati priče, nekada i uz gusle. A vi dođete kao nastavljač te tradicije, od Homera do Damira Imamovića…

Kada to tako kažete, stvarno ispadam pretenciozan. Meni je ta zbirka Lorda i Parryja, koji su 1930-ih godina prošli kroz centralni dio Jugoslavije i snimali hiljade starih cilindara sa pjesmama, strašno važna, između ostalog zato što je ta knjiga ‘The Singer of Tales’ ili ‘Pjevač priča’ objavljena prvi put 1960-ih na Harvardu. I super mi je priča kako su oni došli na Balkan. Veliko je pitanje bila ta tzv. homerovska polemika: da li je Homer bio stvarno jedan čovjek pjesnik koji je znao napamet sve te stihove, a još je bio slijep pa nije mogao da piše, ili je to bila cijela jedna generacija pjesnika pa su onda sjeli i uredili ‘Ilijadu i Odiseju’. Milman je to propitivao, a onda se umiješao Matija Murko, Slovenac koji je u Pragu imao filološku katedru, i koji je tada rekao: ‘Moguće da je bio jedan. Imamo mi kod nas u Jugoslaviji stare pjevače koji znaju hiljade i hiljade stihova.’ I tada je Parry odlučio da dođe u Jugoslaviju i da snimi sve te ljude. Mene je najviše interesovalo šta je bilo u toj zbirci od sevdaha i balada i te druge vrste priča koja je puno bliže sevdalinskoj. I onda sam uspio, kada sam pravio onu veliku izložbu u Sarajevu 2015. ‘Sevdah, umjetnost slobode’, da nađem prve snimke sevdaha iz 1907. i 1908. godine, iz Londona, koji se čuvaju i danas. Stupio sam u kontakt sa ekipom sa Harvarda koja danas čuva Parryja i Lorda i oni su bili ljubazni i poslali mi besplatno dosta tih pjesama. Ja sam tada zapravo prvi put čuo kako su zvučali ti snimci, i to ne toliko guslarski, mada je bilo i toga, nego je bilo i sazlija koje su oni snimali, i žena koje pjevaju po kući… Shvatio sam koliko je to jedinstvena tradicija i koliko je mali korak od tog guslarskog pripovijedanja do ovog lirskog, baladerskog. I otada imam želju da ispričam priču o sevdahu i vezi sevdaha sa tom tradicijom. Interesantno je da je za tolike stotine godina vladanja Otomanske Imperije rođena jedna pjesma koja je na našim slavenskim jezicima: premda nosi ime koje je opet turcizam – sevdah i sevdalinka, ona je suštinski na našem jeziku jer je način na koji pričamo priče u tim pjesmama povezan s našim jezikom, s načinom na koji ljudi govore.

Autorske pjesme

Da li su i pjesme koje se nalaze albumu birane tako, da li su vezane uz to istraživanje?

Velikim dijelom jesu povezane, ali mnoge od pjesama su skraćene jer je muzika prošla kroz transformaciju i formatirala se na tri-četiri minuta. Savremena pažnja ne može podnijeti duže pjesme, ali je ostalo nešto u jeziku i u tretiranju melodije, što ipak stvara tu vezu sa umjetnošću pričanja priče.

Album počinje pjesmom Omera Ombašića ‘O bosanske gore snježne’. Kako ste došli do te pjesme?

Omer je rodom iz Vlasenice, odakle je protjeran i živio je kao izbjeglica u Švedskoj. Kao dječak je dosta pjesama naučio od svoje nane i majke. I njegova ćerka mi se javila da njen otac ima nekih starih pjesama i da bi volio da mi pošalje neke koje je radio. Moram priznati da sam tokom vremena postao malo ciničan. Ovim se bavim više od 15 godina i prekopao sam svaki kamen i malo me šta iznenadi jer dobijam toliko mailova i prijedloga tekstova pjesama. Toliko mi je bilo drago da se opet desilo nešto tako prelijepo kao što su Omer i njegova kolekcija. Popili smo kafu, on mi je malo pjevao u telefon i poslije mi poslao mailom čitav jedan niz tradicionalnih pjesama iz tog vlaseničkog kraja. I među svim tim pjesmama prepoznao sam ovu pjesmu kao sevdalinku sa klasičnim motivima, ali zapravo vrlo modernu. I pitao sam ga tada: ‘Jeste li vi ovo napisali?’ A on je stidljivo odgovarao. Često se desi da je ljude stid kada napišu pjesmu, jer ako si je ti napisao, onda nije narodna. I mnogi su stariji pjevači, od kojih sam i ja učio, poput Emine Zečaj, govorili da je najveća čast kada se ne zna da si ti neku pjesmu napisao, nego kada se misli da je narodna. Omer mi je samo rekao: ‘Molim te, uzmi ovo, ti pjevaj, super će ti ležat’.’ Kada sam odlučio da je snimim, nazvao sam ga i rekao: ‘Omere, dragi, super mi je pjesma, ali de mi recite jeste li vi ovo pisali, da vas potpišem, što ne biste koji dinar zaradili, autorska prava i to?’ I onda je on, duša draga, morao da prizna da je to napisao. Ali je izuzetno talentovan čovjek, koji piše super stvari i baš mi je jako drago da mi je ukazao povjerenje da tu pjesmu uradim, pogotovo na ovakvom jednom projektu.

Taj niz uokvirili ste njegovom pjesmom i onom koju ste vi napisali, ‘Čovjeku moje zemlje’, koja je neka vrsta antipoda Ombašićevoj nostalgičnoj pjesmi o Bosni. Vaša je otrežnjujuća i priča je o nama koji ostajemo i borimo se u teškim uslovima.

Jedina stvar koju sam od početka znao je ta da album mora da počinje sa ‘O bosanske gore snježne’ i da završi sa ‘Čovjeku moje zemlje’. Između je sve bilo podložno promjenama, a veto sam stavio na prvu i posljednju. Već dosta dugo, tamo negdje od 2007., od ‘Abrašević Live’, uključujem svoje autorske pjesme, polako, stidljivo. I uglavnom su nekako najuspješnije stvari koje sam do sada radio moje autorske. Htio sam nekako da album koji bi predstavljao sevdah… Znate, sevdah nikada nije apstraktna stvar, sevdah je uvijek ono kako ga neko vidi. Neki sazlija će ti reći da neće moći da podnese perkusije, veliki orkestar i harmoniku, a ovi koji su odrasli uz harmoniku opet ne mogu da podnesu sazlije i ove ostale stvari. Kako kaže Chris Eckman: ‘Svako je vrlo ljubomoran na onaj momenat tradicije u kojem je on uletio u priču.’ Tamo gdje si ti ušao u vodu, to ti je najdraže. Kada smo pravili album, shvatio sam da će morati biti autorskih pjesama. Trebalo ih je biti možda još više, ali smo odustali zato što mi je bilo bitno da ispričam i ove tradicionalne priče, ali sam si onda obećao da ću mnoge autorske stvari raditi na narednom albumu. Ko zna, možda čak i cijeli autorski album, to bi bilo lijepo. Al’ bolje da sada ne izazivam sudbinu, vidjet ćemo.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.