Nakon što se u dugometražnom igranom debiju "Noćni brodovi" bavio protagonistima i erotskom interakcijom u poznoj životnoj dobi, Igor Mirković drugim cjelovečernjim igranim uratkom "Slatka Simona" u središte stavlja puno mlađe protagoniste sa širim spektrom erotskih čežnji, centriranih na provociranje seksualne požude virtualnim putem. Dob protagonista i priroda erotizma u dva filma jako se razlikuju, ali mane su slične. "Noćni brodovi" slab su film zahvaljujući izrazito slabom scenariju, posebno patetičnoj naraciji u offu i školskim dijalozima, ali i nenadahnutoj režiji, a "Slatka Simona" ima istovrsne probleme – dakle, slab scenarij sa školskim dijalozima i pionirsku režiju, ali, za razliku od debija, ima i dijelom slabu glumu.
Stoga je u ukupnom zbroju još slabiji film od slabog prethodnika, a pritom je marketinški nepošteniji: dok su "Noćni brodovi" plasirani kao ono što jesu – pomalo bajkovita romantična humorna drama s dvoje glumačkih klasika u glavnim ulogama (Ana Karić i Radko Polič), "Slatku Simonu" pokušava se prodati kao ono što nije – erotski triler furioznog ritma te dekadentne motivike i muzičko-tekstualnog izričaja (trap, turbofolk).
Naime atraktivnim trailerom koji se počeo prikazivati mjesecima prije dolaska filma u kina, bez ikakvih podataka o autorskom timu i produkcijskom zaleđu, sugeriralo se kako je riječ o vrućem proizvodu svježeg nezavisnog ishodišta i međunarodne koprodukcijske suradnje, da bi se naposljetku ispostavilo da iza "Slatke Simone" stoje etablirane srednjostrujaške snage par excellence – redatelj i scenarist Igor Mirković, produkcijska kuća Interfilm i ni više ni manje nego HRT, potpomognuti HAVC-ovim sredstvima.
Ne sjećam se da je takvo bacanje pijeska u oči ikad izvedeno u hrvatskoj kinematografiji, pri čemu je vrhunac "prevare" (može i bez navodnika) da film reklamiran kao erotski triler u stvarnosti nije ni erotski ni triler, nego je nekakva polubajkovita semifantazija (opet veza s Mirkovićevim prvijencem) koja produkcijski i režijski puno više podsjeća na nedavni slovensko-hrvatsko-slovački dječji film "Kapa" nego na recimo neku njemačko-francusko-srpsku provokaciju kako bi se iz trailera moglo zaključiti.
Radnja "Slatke Simone" zbiva se u božićno-novogodišnje doba na potezu Zagreb – Graz, a dramaturški je oslonjena na opozicijski par koji čine "virtualna kurva" Zeleni (slabašni Toma Medvešek) te usamljeni i naivni taksist Bobo (donekle funkcionalni Jerko Marčić), oženjeni otac zaljubljen u virtualnu fantazmu Simonu koju je Zeleni kreirao. Protagonistom postaje i nova, jedina ženska članica ekipe "virtualnih kurvi", Jana (dobra Tina Keserović), mlada žena kršćanskog morala koja glumeći Simonu uspostavlja i verbalnu komunikaciju s Bobom koji pak Simonu zamišlja u obličju stvarne djevojke Maje (marginalizirana Maja Jurić).
Stvarnost se miješa s Bobinim fantazijama, što Mirković, bez obzira na (neuvjerljive) pokušaje seksualne provokativnosti, režira kao da radi film za djecu, protagonisti, osobito Maja, više su skice nego karakteri (izuzetak je Jana koju Keserović zanimljivo tumači), sporedni likovi mišljeni su kao koloritni, ali ih Mirković ne uspijeva razigrati.
Među potonjima izuzetak je šefica "kurvi" Liza u ekspresivnoj izvedbi Nele Kocsis, koja pak izgovara repliku "vi feministice ste dobre cure, ali glupe ste ko kurac". Međutim, Mirković nije kalibar autora koji bi se upustio u elaboriranu tematizaciju takve pozicije – sposoban je plasirati tek efemerni ubod kao provokaciju lišenu ozbiljno postavljenog konteksta. Uostalom, čitav film neozbiljno je postavljen i realiziran, te samo ruši kredibilitet sineasta koji je nekad bio itekako važan dokumentarist.
