Kao djeca, mi muški, igrali smo se, iza škole, na Nijemce i partizane, a iza kuće, na Indijance i kauboje. Otočka je to sredina, u mojem slučaju Selca su na Braču, gdje u ruralnosti sela centar mjesta predstavlja lokus urbane sredine, dok je onaj po periferijama naselja – a u malim otočkim mjestima periferija je svaka kuća iza one čije pročelje čini vizuru nazovi glavnoga trga iliti pijace – razasut posvuda okolo po "njivicama" iza kuća. Što su razredi u mojem djetinjstvu bili niži, tamo 80-ih godina pokojnoga vijeka, to smo, mi muški iza škole, bili žešći partizani i sve to mrtviji Nijemci. Malo kasnije, preorijentirali smo se na Indijance i kauboje; jerbo, ne samo naši oci i nonoti, nego i matere i none, svi odreda skrušeno i pobožno gledali su kolektivno u kućnom kolegiju na kauču vesterne na televiziji.
Ipak, nama djeci "Bitka na Neretvi" ili "Sutjeska" bili su filmovi koje smo gledali kao dodatni stimulans ionako obilnim adrenalinskim nadražajima kojih smo u tim svojim "nježnim" godinama bivali sve to svjesnijima; ali, ruku na srce, tek s naknadnom pameću, budući smo doživljavali te impulse ni manje ni više doli kao one već ugrađene u nas snovima o nama sutrašnjim pilotima.
To su bili paušalni naši sentimenti, takoreći, maštani na kolektivnim ćutilnostima: u šumi kao nepreglednom prostoru slobode, gdje se svatko može skriti, pritajiti, odati samo prema vlastitoj želji. Onako, primordijalno organski, elementarno... Međutim, ono tinejdžerski-pubertetsko draškanje u nama, nama mladim mužjacima, dosezalo je orgazmičke vrhunce u ambijentu koji nam je bio imanentan, koji je podražavao naša mlada ega i buduće narcise među nama jasnom akcijom u kojoj smo se mogli približiti djevojkama i nametnuti se njihovoj pažnji i divljenju. Da, samo među kućama u naselju, po kalama i pijacama gdje su se cure okupljale i družile, mi muški, mogli smo na se svrnuti ženski pogled ili drugaričinu znatiželju...
Zato smo se i "palili" na seriju "Otpisani"... Mi muški. Ama, i ženske!
Naravno da je Gaga igrao i u kazalištu, s naglaskom na beogradski Atelje 212 gdje je proveo desetljeća i nanizao također impresivan broj uloga; i, naravno da počiva nedaleko odatle, u Aleji zaslužnih građana, u krilu svoje predrage Milene
Svi smo htjeli biti urbani frajeri bez straha i puni neke dobrodušne nadmenosti i dobrodošle oholosti. Puvanderi kakvi smo u tim godinama bili – a, jamačno, nismo bili u tome sami – sokolili smo se gledajući vratolomne scene i podvige dostojne kaskaderske ludosti, dok smo pratili avanture kroz koje prolaze naši tadašnji junaci Tihi i Prle, koji su u foršpanu serije bili legitimirani imenima Dragana Nikolića i Vojislava Brajovića. Naravno, nama drčnijim među mužjacima-drkadžijama kudikamo je bio priljepčiviji mangupski lik Prleta u izvedbi Gage Nikolića, negoli pristojan, tih i miran onaj ubavi ilegalac u izvedbi Voje Brajovića. Mi muški ufatili smo se na ješku: ješka je bila – Dragan Gaga Nikolić.
Ta serija "Otpisani" (1974.) nije samo obilježila naša odrastanja – premda nam je takorekuć vršnjakinja, govorim o svojoj generaciji, i, gledali smo je u reprizi malo nakon premijere – označila je i jednu epohu bivše države kad su, praktički usve u jednom desetljeću, nastale najpopularnije do danas TV-serije: "Naše malo misto", "Prosjaci i sinovi", "Gruntovčani", "Grlom u jagode", "Kamiondžije", "Vruć vetar", "Velo misto"... Sve je stalo u dekadi između 1970. i 1980. godine.
Dragan Nikolić bio je doista gospodin glumac, ali ono baš. Pandan umivenoj gospodštini u nas u Hrvatskoj koju je reprezentirao, recimo, karizmatični agramerski zavodnik Relja Bašić. Dragan Nikolić, bit će, odigrao je na filmu sve što se moglo odigrati. U svačiju se kožu taj mogao zavući, a da podjednako bude dobar. Ipak, najbolje su mu pristajale uloge nježnih karaktera, one koje lošiji među nama spisatelji opisuju kao junake takozvanih malih ljudi ili običnog čovjeka iz puka. I, neka ga i dandanas doživljavamo onako mladolikog kakav nam je u pamćenju među moždanim brazdama ostao zaglavljen kao naš vršnjak, Dragan Nikolić 20. kolovoza napunio bi okrugli svoj 80. rođendan. Ovako, već je sedmu godinu duh, otkako je preminuo 11. ožujka 2016.
Gaga Nikolić, uzmimo, nije bio u podjeli ni u Bulajićevoj "Neretvi" ni u Delićevoj "Sutjeski" (kao njegova žena i sve njegovo: glumačka baronesa Milena Dravić), ali ga je među partizane bio dovukao redatelj Miomir Miki Stamenković u filmu "Devojački most" (1976.), neambicioznoj ratnoj epizodi s temom razmjene zarobljenika, kao i ponešto intimnijoj boračkoj priči lišenoj pompoznih dramskih fresaka ili scenskih platoa. Ovdje je Dragan Nikolić odigrao ulogu skupnoga glavnog lika, zajedno s Markom Nikolićem i Žarkom Radićem: jednu od onih uloga koje se snagom talenta odigraju rutinski, ali i ne baš oslobođenu od elementarnog nagona za angažiranu filmsku igru.
Iako je debitirao u filmu "Pravo stanje stvari" (1964.), kao prvo njegovo pamtljivije ostvarenje bio je nastup u komadu "Kad budem mrtav i beo" (1967.) Živojina Pavlovića, gdje je ostavio dobar dojam kao simpatični antisluhist, neka vrsta anticipacije budućega lika što će mu obilježiti karijeru: šlager-pjevača iz Šijanovog filma "Ko to tamo peva" (1980.). U onom klaustrofobičnom rasklimanom busu firme "Krstić" Nikolić se vrlo vješto bio nametnuo uz galeriju nezaboravnih likova čije replike svi znamo napamet.
Godinu dana ranije prikazan je film "Nacionalna klasa" (1979.) Gorana Markovića, koji je angažirao uglavnom mlade i u "Otpisanima" afirmirane glumce. Ovaj će naslov ostati jednim od Nikolićevih nosivih kolona u ranijem razdoblju karijere. Dva filma snimljena 1981. godine, "Sezona mira u Parizu" i "Idemo dalje", kao da će postati dvjema etidama iz kojih će doskora nastati dva njegova remek-djela: "Balkan ekspres" i "Banović Strahinja" (1983.). U prvom će Gaga ostvariti i jednu od svojih najupečatljivijih filmskih rola po kojoj će ga prepoznavati i s njom se identificirati nepregledan vijenac i obožavatelja i običnih pratitelja. Bit će to uloga Popaja koju će mu povjeriti Branko Baletić, koja uloga injektirat će ga poput kolca u mnoga od sjećanja naših suvremenika što čuvaju uspomenu na iskustva od gledanja domaćih plodova vlastite nam kinematografije.
Gotovo kao oživljeni lik iz crtanog filma, Dragan Nikolić stvorio je odista originalnog protagonista s onom sasvim animiranom tankom lulicom među zubima i pubertetski špicastom bradom: obrijanom donjom čeljusti zapravo. A Vatroslav Mimica pružit će mu priliku za ostvariti Zlatnu arenu u Puli, koju će zaslužiti maestralnim igranjem Strahinje. U tom historijskom filmu Gaga će sasvim nenadmašno kreirati negativca od formata, gdje će u debeloj sjeni ostati i jedan Rade Šerbedžija, odnosno Franko Nero.
Kao i u svakoj sličnoj prilici, jasno, daleko bi nas odvelo navođenje makar i onih vidljivijih natuknica iz njegove filmografije, ali valja spomenuti Bulajićevu "Obećanu zemlju" (1986.), te "Gospođu ministarku" Zdravka Šotre po Branislavu Nušiću i "Sabirni centar" Gorana Markovića po Dušanu Kovačeviću. Iste 1989. godine snimit će i film "Poslednji krug u Monzi" Aleksandra Boškovića, koji nekako kao da je u istoj intonaciji kao i deceniju starija "Nacionalna klasa". Vrijeme je to kad igra i u popularnim serijama "Sivi dom" i "Bolji život".
I raspadom Jugoslavije Dragan Nikolić nizat će uloge nesmanjenim ritmom i u suradnji s prekaljenim redateljima. Goran Paskaljević pozvat će ga u svoje "Bure baruta" (1998.), dok će Goran Marković okupiti zaista impresivnu glumačku ružu solista u svojoj uspješnici "Turneja" (2008.), ingenioznoj antiratnoj drami s elementima komedije što se odvija u srcu bojišta u sjevernoj BiH među vojnicima sviju nacija...
Naravno da je Gaga igrao i u kazalištu, s naglaskom na beogradski Atelje 212 gdje je proveo desetljeća i nanizao također impresivan broj uloga; i, naravno da počiva nedaleko odatle, u Aleji zaslužnih građana, u krilu svoje predrage Milene.
