I dok je nezavisna kultura pred gentrifikacijskom i kadrovskom politikom gradonačelnika Milana Bandića prisiljena izmjestiti neke kulturne programe iz centra grada prema širem centru, već nekoliko godina unazad možemo pratiti fenomen smještanja relevantnih umjetničkih programa na periferiju. U posljednjih desetak godina, s dolaskom podobnih, promijenila se i galerijska politika, izmještena je tako Galerija Karas, dok su mnoge gradske galerije izgubile programe kakve su nekada imale. Zanimljivo je da se i izvan Zagreba pojedine galerije i kulturne institucije nameću svojim kvalitetnim radom, potvrđujući da umjetnost nije trava koju samo treba pokositi i tako zauzdati. Ove male galerije govore o svojevrsnoj decentralizaciji umjetničke scene i mogućnostima da se u oskudnim i limitiranim produkcijskim uvjetima i izvan centra proizvede kvalitetan umjetnički program. U Koprivnici tako sve bolji program ima AK Galerija, sisačka Galerija Striegl pod vodstvom kustosice Alme Trauber već godinama ima program kakvog se ne bi postidjele ni neke od galerija koje slove za prestižne, Galerija Vladimir Bužančić u zagrebačkom Remetincu postaje sve relevantnije mjesto susreta, kao i trešnjevačka Baza koja razvija različite projekte koji često izlaze iz domene uskog shvaćanja umjetnosti. Posebno mjesto među ‘galerijama na periferiji’ već godinama imaju Atelijeri Žitnjak, svojevrsni ‘centar periferije’, naziv za koji je zaslužan Zoran Pavelić i njegova umjetnička instalacija postavljenja iznad ulaza u ovaj prostor.

Kada sam prvi put došao, mislio sam da svijet ovdje prestaje. Svi koji su tada držali do sebe odustali su od ponuđenih prostora, ali bilo je nas očajnika koji smo tu ponudu prihvatili – govori Alem Korkut, jedan od starosjedilaca Atelijera

Atelijeri Žitnjak su ono što bismo u najboljem smislu mogli nazvati kulturnim centrom: imaju svoju publiku i razvijaju novu, okupljaju različite vrste umjetnika i umjetničkih praksi koji djeluju unutar organizacijskog i neformalnog kolektiva, te imaju izlagačku djelatnost putem Galerije AŽ. Duh je u ovom prostoru često skvoterski, tako da nema atmosfere pretencioznosti kakva često prati galerijske ‘bijele kocke’. Naravno, nije riječ o skvotu, ali zasigurno ima nešto od skvoterskog šarma.

- A ima i elemenata skvotiranja. Bio je jedan koji je skvotirao pa je prostor dobio legalno, ali bio je i jedan koji je skvotirao pa su ga maknuli i onda je prostor dobio legalno. Ima i naših kolega kojima pomognemo kada ostanu bez ateljea. Konkretno, Marko Tadić je kod nas pripremao svoju izložbu za Venecijanski bijenale jer mu Grad Zagreb i Ministarstvo kulture valjda nisu mogli pomoći. I nije on jedini. Svojevremeno su kod nas radili i Zlatko Kopljar i Željko Badurina i Tanja Vujasinović - objašnjava Alem Korkut, jedan od starosjedilaca Atelijera Žitnjak, te dodaje da su u jednom trenutku pomagali i izvjesnom redatelju Ranku, koji je zbog nesretnog spleta okolnosti postao beskućnik nakon što je propao u SAD-u.

Priča o Atelijerima Žitnjak počinje točno prije dvadeset godina, kada je u ovim prostorima prestala s radom Osnovna škola Đure Đakovića, o čemu svjedoči i prazni postament u dvorištu na kojem je nekada bila bista ovog radnika i revolucionara. Učenici su preseljeni u novoizgrađenu školu u Petruševcu, dok je prostor nekadašnje škole prepušten propadanju i lokalnim delinkventima. Tri godine kasnije gradonačelnica nakratko postaje Vlasta Pavić i umjetnici na listi čekanja, u suradnji s HDLU-om, dobivaju mogućnost da u bivšoj školi dobiju prostor za svoje ateljee.

- U vrijeme kada smo mi dobili ove prostore, to je zapravo za mnoge bio kraj svijeta. Nije bilo novoizgrađenog Domovinskog mosta, a do škole je vodio makadamski put. Kada sam prvi put došao, mislio sam da svijet ovdje prestaje. Bio je to kraj industrijske zone, a Kozari bok se činio kao centar svijeta. Svi koji su tada držali do sebe odustali su od ponuđenih prostora jer su smatrali uvredljivom ponudu da prostor dobiju na ovakvoj lokaciji. Ali bilo je nas očajnika koji smo tu ponudu prihvatili i tako dobili prostor za rad. Ateljee su dobili ljudi koji su zaista trebali prostor za rad i od tada se većina stvari događala spontano. Tek sada, s dolaskom Bojana Krištofića, imamo strateški plan - objašnjava Korkut koji je u ovim prostorima od kraja 2003. godine.

Je li neko mjesto živo vidi se po dva parametra, publici i različitim generacijama koje participiraju u radu određene organizacije. Novi voditelj Galerije AŽ i povremeni suradnik tjednika Novosti, kritičar, pisac i kustos Bojan Krištofić, oduvijek je bio privučen djelovanjem Atelijera Žitnjak.

Atelijeri Žitnjak oduvijek su mi se činili kao harmonična zajednica živopisnih ljudi. Njihova periferna prostorna pozicija spontano je i nenametljivo oblikovala način na koji se radi na programu, misli o sadržaju i umjetnosti koja se producira – kaže Bojan Krištofić

- Kao netko tko je ovdje tek nedavno došao i kao netko tko je najmlađi u ovoj zajednici, moram reći da su mi se Atelijeri Žitnjak oduvijek činili kao harmonična zajednica živopisnih ljudi. Smatram da je to zapravo umjetnički kolektiv koji je u velikoj mjeri uvjetovan zgradom i prostorom u kojem djeluje. Mislim da toga ne bi bilo da nema ove zgrade i ovih prostora. Kao vanjski promatrač, još od 2012. nikada nisam imao utisak da se stvari događaju stihijski, jer sam uvijek u njihovom djelovanju prepoznavao određeni svjetonazor i ciljeve kojima se stremi bez obzira na ritam kojim se to provodi. Mislim da je ovo jedino mjesto u Zagrebu koje zaista vode umjetnici i da u sebi objedinjava različite vrste prostora – radni, galerijski i rezidencijalni, a u nekim slučajevima i životni prostor. Takve nas stvari razlikuju od kolega u gradu, a oni pak možda imaju neke druge kvalitete koje mi nemamo - govori Krištofić.

I dok razgovaramo u ateljeu likovnog kritičara i izdavača Borisa Greinera, polako nam se pridružuju i drugi umjetnici koji djeluju unutar ovog kolektiva. Oni smatraju da ih ovdje nije okupila neka zajednička ideja ili platforma, već da je do okupljanja došlo spontano i organski. Kroz godine zajedničkog boravka najveći dio umjetnika međusobno se povezao i zbližio te shvatio prednosti samoorganiziranja, a ne tek korištenja prostora. Ipak, treba razdvojiti dvije stvari. Umjetnici jesu pokrenuli i djeluju unutar umjetničke organizacije Galerija AŽ, ali svatko ima svoj ugovor o najmu, odnosno korištenju prostora koji sklapa s gradskim Uredom za upravljanje. Činjenica da imaju pojedinačne ugovore dovodi do problema održavanja zajedničkih prostora i same zgrade – Korkut je recimo zadužen za čišćenje lišća s krova i za njegovo saniranje – za što bi se sredstva eventualno mogla pronaći na specifičnim natječajima koji omogućavaju infrastrukturni razvoj. No zahvaljujući zakladama kao što je Kultura Nova, moguće je sanirati dijelove zgrade i urediti prostor za gostujuće umjetnike.

Većina ovih umjetnika izuzetno je vezana uz ovaj prostor, pa su samoinicijativno organizirali uređenje atrija, a znali su i samoinicijativno prikupljati sredstva putem aukcija svojih radova, što ne treba čuditi jer se grad već dugo prema njima odnosi maćehinski. Ova priča pokazuje i važnost postojanja prostora za umjetnike i kulturne radnike. Jednom kada dobiju prostor, poboljšavaju se uvjeti i povećava kvaliteta njihova rada. Velik broj umjetnika koji ovdje djeluju možda se fizički nalaze na periferiji, ali je zapravo riječ o umjetnicima koji imaju značajne karijere u zemlji i inozemstvu.

- Čim smo pokrenuli galeriju, počeli smo se baviti rubnim situacijama u kulturi, gradu i državi. Zanimali su nas umjetnici koji se nalaze na rubu i to nas jeste povezalo s periferijom na kojoj se nalazimo. Nije nas zanimao mainstream. Natpis ‘centar periferije’ obilježava nas geokulturološki pa nas već i taksisti po tome prepoznaju. Kada netko ovamo dolazi, to prepoznaje kao centar periferije. Slažem se da zadnjih godina dolazi do urušavanja sustava i zbog toga su važne ove periferne priče koje prepoznaju što je važno i relevantno u suvremenoj umjetnosti danas. Mediji nas skoro ne prate, a ako nas prate, to je uglavnom sporadično. Bilo je nekada televizijskih emisija koje su nas pratile, što je bilo važno jer je na neki način potvrđivalo naš vrijednosni sustav. Vjerujem da je periferija jedno tlo s kojeg dolaze bitne stvari, samo je pitanje omogućava li sustav da to dođe do korisnika - ističe umjetnica Kata Mijatović.

I upravo je zbog toga zanimljiva pozicija ovih umjetnika koji su, uvjetno govoreći, izmješteni izvan centra grada, dok su njihovi radovi itekako relevantni, što pokazuju izložbe i nagrade koje osvajaju. Umjetnica Mirjana Vodopija osvojila je prošle godine za svoju samostalnu izložbu ‘Lutajući krajolik’ Nagradu Vladimir Nazor, a ne prođe kalendarska godina da netko od žitnjačkih umjetnika ne osvoji neko značajno priznanje.

- U kontekstu ovog prostora i ove zajednice smatram zanimljivim da je periferna prostorna pozicija spontano i nenametljivo oblikovala način na koji se radi na programu, misli o sadržaju i umjetnosti koja se producira. Meni kao voditelju galerije i ravnopravnom članu savjeta zanimljivo je razmišljati zašto se nešto treba realizirati upravo u ovom prostoru, a ne negdje drugdje. Zanima me kako će se određeni materijal odnositi prema kontekstu i reagirati prema prostoru te kakve će implikacije imati u političkom, umjetničkom i infrastrukturnom smislu. Stalo mi je da mnogi drugi ljudi u jednom dijelu ovaj prostor dožive svojim, a tijekom prošle godine imali smo sjajnu suradnju sa studentima povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu putem kolegija čija je nositeljica bila povjesničarka umjetnosti Jasna Galjer, a asistentica Josipa Lulić. Studentima je trebalo jako malo vremena da im naša priča postane izrazito inspirativna. Mislim da je ovaj prostor nepretenciozan, a funkcionalan. Kod nas nema frustriranih ljudi, jer su ovdje ljudi koji ovdje žele biti. I to se osjeća - govori Krištofić.

U Atelijerima Žitnjak kažu da su do danas organizirali preko stotinu izložbi i da se nikada nije desilo da netko od umjetnika odbije njihov poziv. I zaista, kada se pogledaju njihova izdanja, riječ je o gotovo svim relevantnim umjetnicima i stoga ne treba čuditi da je prostor njihove galerije uvršten na popis galerija od posebnog značenja. Nažalost, brojni umjetnici neće nikada sići s liste čekanja za dodjelu prostora na kojoj su godinama. Dokazuje to i priča četvorice renomiranih umjetnika, Gorana Trbuljaka, Borisa Cvjetanovića, Mladena Stilinovića i Dalibora Martinisa, koji su zajednički tražili atelje, ali godinama nisu dobili nikakvo rješenje. Stoga se mnogi u Atelijerima Žitnjak danas smatraju sretnicima, a ne gubitnicima koji su prihvatili prostore na kraju grada. Ovo vibrantno mjesto definitivno je upisanu u mapu suvremene umjetničke scene, ne samo lokalno već i globalno. A i dobro je primijetio Vlado Martek u povodu desetogodišnjice postojanja Galerije AŽ, kada je napisao da je ovdje omjer sljedeći: 10 posto umjetnosti, 10 posto pameti, 10 posto zabave, 10 posto hrane, 10 posto pića, 10 posto druženja, 10 posto raznolikosti, 10 posto eksperimentalnog poštenja, 10 posto znatiželje i 10 posto idealizma.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.