Vaš prvi samostalni kustoski projekt naslovljen je "Na vrhu jezika" i bavi se odnosima društvenih i jezičnih struktura. Koje ste umjetnice_ke i radove uključili u izložbu?
Jezik je kod nas i dalje htjeli-ne htjeli osjetljiva tema. Izbor regionalnih umjetnica_ka bio je jedini logičan jer se kroz presjek njihovih radova jasnije vidi povezanost socijalnih struktura s jezikom i njegova politička dimenzija. Mislim da izloženi radovi čine zaokruženu priču jer Neža Knez ima rad "Faces of Voice" o artikulaciji glasova, video rad Mile Panić "Tante aus Deutschland" kreće prema temi isključenosti i uključenosti u društvo na temelju poznavanja jezika, dok Žarko Aleksić u radu "Granice jezika" donosi više filozofsku perspektivu jer postavlja pitanje koliko su nam neke spoznaje omogućene s obzirom na to koliko vladamo nekim jezikom. Tu je i rad "My language is my awakening" Petra Vranjkovića koji polazi od maorske poslovice i govori o smrti jezika, odnosno propituje odnos jezika i svijesti.
Njih povezuje iskustvo migracije i usvajanja novih jezika i to ne samo umjetničkih...
To je činjenica koju sam naknadno osvijestila, a osobne priče umjetnica i umjetnika dale su novu dimenziju temi. Naime, Neža Knez je Slovenka koja živi u Zagrebu i morala je svladati jezičnu barijeru. Mila Panić rođena je u Brčkom i ima iskustvo života u Njemačkoj, učenja jezika i socijalne isključenosti. Žarko Aleksić rođen je u Knjaževcu, a živio je u Beču i ima iskustvo poznavanja, odnosno nepoznavanja njemačkog, što je utjecalo na dostupnost nekim društvenim sferama. Petar Vranjković imao je iskustvo susreta s jezicima/narječjima koja su u izumiranju što je potaknulo njegov interes za temu. Mislim da svi s iskustvom migracija drugačije gledaju na temu jezika zbog iskustva društvene isključenosti.
Izložba je nastala u sklopu projekta NOVAci. Što vam je sudjelovanje u njemu donijelo?
To je silno korisno iskustvo jer se na fakultetu o poslu kustosa govori uglavnom u teoriji. Takvi su projekti jedina prilika da se prođe cijeli proces nastanka jedne izložbe, od brušenja koncepta, izbora umjetnika, određivanja budžeta do postava i otvorenja.
Kojim ste umjetničkim praksama skloni?
Zanima me istraživanje granica umjetnosti i aktivizma, točnije socijalno i politički angažirana umjetnost. Ona ne mora nužno donijeti promjenu – to je teško postići s jednim radom – ali je važno da potiče na razmišljanje i razgovor, da postavlja pitanja.
Performans Mile Panić planiran je za kraj izložbe. Kako će njezin nastup pridonijeti konceptu izložbe?
Mila Panić će u Zagrebu imati kratku rezidenciju od nekoliko dana kako bi se pripremila za performans, odnosno stand-up koji je planiran je za sam kraj izložbe, 28. siječnja. Ona se odnedavno bavi stand-up komedijom i premda ta praksa nije uobičajena u galerijskim prostorima ima performativni moment pa nam se učinilo da bi takav oblik diskursa i aktivacije dobro odgovarao samom konceptu i temi izložbe i potaknuo publiku na razgovor.
