Elton John: Madman Across the Water 50th Anniversary Reissue (Mercury)
Obljetničko reizdanje četvrtog albuma Eltona Johna prigoda je da se prisjetimo nevjerojatno konzistentnog opusa koji su on i tekstopisac Bernie Taupin stvorili tijekom prve polovice 1970-ih. Spajajući soul ranih 1960-ih s natruhama psihodelije, ambicioznim prog rock aranžmanima i glam rock flamboajantnošću dvojac je stvorio uzorak po kojem će djelovati soft i AOR izvođači sljedećih nekoliko desetljeća. Premda je tek sljedeći, šest mjeseci kasnije objavljeni album "Honky Chateau" donio komercijalnu dominaciju, "Madman Across The Water" je ultimativna demonstracija nevjerojatnog talenta autorskog dvojica. U ovom proširenom izdanju proces tog sazrijevanja ocrtan je kroz niz dema, alternativnih verzija i koncertnih snimki koje istodobno otkrivaju čvrste piano blues temelje, ali i nadogradnju koja uspijeva otići u nekoliko smjerova odjednom. Nigdje to nije očitije nego u nekoliko vrlo različitih verzija naslovne pjesme, ujedno i jedne od vokalno najizražajnijih pjesama u Johnovu katalogu. Album se najviše pamti po "Tiny Dancer", klavirskoj baladi koju je na prijelazu stoljeća popularizirao "Almost Famous" Camerona Crowea i koja savršeno hvata prizemljeno magičnu atmosferu kakvu su John i Taupin usavršili u ranim danima svog partnerstva. Vještina samomitologizacije ostala je zaštitni znak Johnove karijere do danas i sjajno se poklapa s eskapizmom uvijek prisutnim u samoj ideji rock zvijezde.
Pavement: Terror Twilight, Farewell Horizontal (Domino)
Pavement su pak utjelovljenje svega suprotnog. Šlampavi bend sastavljen od gotovo karikaturalno običnih ljudi. Možda su baš zato često nazivani najboljim bendom 1990-ih, desetljeća u kojem su čak i stvarne rock zvijezde poput Kurta Cobaina uporno odbijale biti rock zvijezde. Pavement su jedan od onih bendova čija je stvarna popularnost počela nakon raspada. Nedavno su se po drugi put reformirali zbog koncertnih nastupa te su u svibnju bili headlineri Primavere, jednog od najvećih europskih festivala. Tako je nešto bilo teško zamisliti u vrijeme njihovog prvotnog razdoblja djelovanja, no njihov katalog se tijekom zadnja dva desetljeća neprekidno otkrivao novim generacijama. Bezvremenska kvaliteta pjesama koje se obraćaju vrlo specifičnom, ali čini se uvijek prisutnom tipu rezigniranog starijeg adolescenta koji propituje svrhovitost egzistencije tek je jedan od razloga za tu kontinuiranu popularnost. Deluxe reizdanja redovno objavljena tijekom nultih komemorirala su obljetnice originalnog albuma. Prepuna arhivskih materijala, pružila su more dodatnog sadržaja te na koncu milošću algoritma iznjedrila i slučajni streaming hit "Harness Your Hopes", dotad malo poznatu B-stranu. "Terror Twilight", posljednji studijski album benda, dugo nije dobio taj luksuzni tretman, dijelom i zato što ga je frontmen Stephen Malkmus otpisao kao komad preproduciranog klasičnog rocka. No samo reizdanje ga zapravo demantira i stvara sliku benda koji uporno odbija diskografske prilike, pritom možda i paradoksalno upadajući u onaj drugi, paralelni svijet klasičnog rocka u kojem caruju Grateful Dead, kumovi namjerno neprofesionalnog pristupa idealnog za izgradnju kultnog statusa.
Yo La Tengo: I Can Hear the Heart Beating as One (25th Anniversary Edition)
Za razliku od Pavementa koji su cijelo desetljeće imali vrlo konfliktan odnos sa svijetom tada široko popularnog alternativnog rocka, trio Yo La Tengo uvijek je pripadao nekom svom introvertiranom svemiru. Možda stoga nije ni čudno da je eklektični, ali opet tvrdoglavo svojeglav "I Can Hear the Heart Beating as One" njihov najhvaljeniji album. Elementi jazza, krautrocka, bossa nove i ambijentalne glazbe koji se pojavljuju u ovim pjesmama u dosluhu su sa širim trendovima tog vremena, ali opet jasno ukorijenjeni u garažnom gitarskom popu pod jasnim utjecajem The Velvet Undergound. Glavna vrlina Yo La Tengo je uvijek bila i ostala skromnost u izvedbi, sposobnost da sve što izvode prikažu kao dio svog iskrenog, neusiljenog stvaralačkog procesa, a to se čuje čak i u najambicioznijim dionicama ovog albuma. Yo La Tengo vas u nijednom trenutku ne žele uvući u igru pogađanja utjecaja i namjera koje nezavisni izvođači često znaju igrati kako bi pokazali svoju širinu i ukus. Upravo suprotno, ovaj album vas uvuče u sebe svojom prigušenom toplinom, a potom mu se vraćate zbog slojeva koji se u njoj polako otkrivaju.
