Novinar, autor više publicističkih djela, rock kritičar, glazbenik… Ante Perković svojim je djelima često izazivao pažnju javnosti. Koliko namjerno toliko i spontano. Protekle dvije godine aktivno surađuje s Borutom Šeparovićem na predstavama Montažstroja. Krajem prošle godine napisao je knjigu o pjesmama Darka Rundeka, a posebno je ponosan na svoj rad na Trećem programu Hrvatskog radija. Paralelno uz sve nabrojano, predaje novinarstvo u edukacijskom programu udruge Kurziv, a njegov nemirni duh često ga odvede na pozornicu i kao kantautora.

Postali ste vrlo važan akter Montažstroja. Što vas je privuklo kazališnim idejama Boruta Šeparovića?

Našli smo se na temi propitivanja nasljeđa pop kulture i rock’n’rolla na ovim prostorima. Ti su razgovori polako evoluirali u konkretniji zajednički rad, sve je išlo vrlo prirodno, bez suvišnih zašto i mogu samo reći da mi je čast i zadovoljstvo biti dijelom Stroja u njegovoj slavljeničkoj godini.

Sve sam bliži ocjeni da se doživljaj slušanja i svi odjeci koje se pritom događaju u nama jednostavno ne daju opisati. Kad si mlad, to shvatiš kao izazov pa napadaš

Je li na neki način sudjelovanje u predstavama/akcijama Montažstroja svojevrsna zamjena za ulični aktivizam?

Nije, to su dvije različite stvari. Ali vjerujem da umjetnost treba provocirati, izazivati i poticati, postavljati prava pitanja i otvarati prostor za razmišljanje, dijalog, pa i konkretnu akciju. U predstavi ‘A gdje je revolucija, stoko?’ pitanje iz naslova najprije postavljamo sebi, jer sve uvijek kreće od male, osobne odluke pa se putem razvija i množi.

Vrhunac novinarstva

Istovremeno predajete novinarstvo u edukacijskom programu koji već nekoliko godina organizira udruga Kurziv. Koliko je tog aktivizma prisutno u vašim predavanjima budućim novinarima?

Živimo u vremenima u kojima je časno i pošteno bavljenje novinarskom profesijom već samo po sebi aktivizam. Ne vjerujem u ‘objektivnost’ jer ljudi nisu objekti, a svojim studentima govorim da se bore za ono što smatraju dobrim i progresivnim, ali da to čine isključivo činjenicama.

I sami ste dugi niz godina radili kao novinar i rock kritičar u tiskanim i elektroničkim medijima. S obzirom na stanje u hrvatskom medijskom prostoru i sve češće gašenje postojećih medija, kao i sve veći manjak kvalitetnog sadržaja, na koji način dajete vjetar u leđa budućim novinarima?

Novinarstvo je najgori posao na svijetu ako ga iskreno ne obožavaš. Tako je bilo uvijek, a ova grozna neimaština i srozavanje profesije samo su tu činjenicu učinile svima vidljivom. Tragično mi je kad se sjetim da sam usred crnih devedesetih imao daleko bolje mogućnosti za rad i napredak od današnjih studenata. A tad smo mislili da grebemo po dnu…

Par godina predstavljali ste se kao umirovljeni rock kritičar. Ima li rock kritika odnosno glazbena kritika svrhu u današnje vrijeme kada je gotovo sva muzika dostupna svima i svakoga trenutka?

Mislim da nema. Nekad je pozicija kritičara osiguravala pristup informacijama do kojih običan slušatelj nikako nije mogao doći. Sad se to, srećom, poravnalo i izjednačilo pa je time nestala i potreba za autoritetom koji će za druge procjenjivati što, kako i kada slušati. Osim toga, kritika je izrazito skučen i zatvoren žanr, o glazbi se može pisati na toliko drugih, poticajnijih načina koji nisu nimalo ugroženi ovakvim razvojem situacije.

S vremena na vrijeme radiš i na Trećem programu Hrvatskog radija. O čemu se radi?

Dio sam ekipe koju je okupila Ljubica Letinić, radimo radijske dokumentarce i audio radove u kojima novinarstvo susreće književnost, povijest, poeziju zvuka, glazbu… Možete nas slušati srijedom u 14 sati. To smatram vrhuncem svoje novinarske karijere i osjećam se privilegiranim i počašćenim što mi se pružila prilika da se time bavim. Naravno, taj moj osjećaj je u potpunoj suprotnosti sa statusom koji takva vrsta rada zauzima u hijerarhiji HRT-a.

Nemali broj publicističkih djela je iza vas. Prošle godine objavili ste ‘Rundek, između – knjiga o pjesmama’. Je li bilo teško uroniti u svijet Rundekove poezije i toka njegove svijesti?

Nije, to je bio čisti luksuz, brčkanje u jacuzziju s čašom šampanjca. Pisanje je bilo teško, s njim se sve više mučim, pogotovo kad pišem o glazbi. Sve sam bliži ocjeni da se doživljaj slušanja i svi odjeci koje se pritom događaju u nama jednostavno ne daju opisati. Kad si mlad, to shvatiš kao izazov pa napadaš. Potrošio sam puno rečenica u tim pokušajima, a nisam se ni približio efektu koji bez puno truda ostvari obični E-dur odsviran na električnoj gitari.

Vođa orkestra

Nakon ‘karijere’ s grupom Djeca, nastavili ste kao kantautor. Mnogi su vas zbog specifičnih tekstova i autorskog izraza smjestili na sam vrh domaće kantautorske scene. Gdje je danas kantautor Ante Perković i sprema li taj dugo očekivani novi album?

Prije svega, hvala na ovome ‘dugo očekivani’. Svoj zadnji album ‘Duplo dno’ objavio sam na vinilu 2009., time ostvario dječački san i valjda simbolično okončao djetinjstvo u 36., što mi se godinu potom i plastično objasnilo jer sam postao otac. I onda sam počeo puno više svirati u kazalištu i baviti se nekim drugim aspektima bivanja na sceni. U međuvremenu sam prestao biti kantautor i postao vođa orkestra. Sviramo jazz i slow jive. Čujemo se 2015.

Svrha diskografskih kuća postala je dosta upitna posljednjih par godina. I svoja izdanja objavili ste u vlastitom aranžmanu. Kakva nas budućnost glazbenog izdavaštva i promocije glazbe očekuje, s obzirom da se situacija mijenja gotovo iz tjedna u tjedan?

Ljudi zaboravljaju da je u kompletnoj povijesti glazbe samo u jednom dijelu 20. stoljeća bilo moguće da nekoliko više ili manje talentiranih ništarija u relativno kratkom roku postanu poznati, obogate se i učine svoje menadžere i izdavače tako oholo potkoženima da pomisle kako će rijeka zlata vječno teći u njihove džepove. Babilonska kula glazbenog biznisa urušava se dugo, sporo, ali pouzdano, a taj nas proces dovodi do nove verzije basne o cvrčku i mravu. U njoj se dva lika ujedinjuju po načelu: šljakam kao mrav da bih mogao pjevati za svoj gušt. Ako se pjesma još nekom svidi, tim bolje.

Nedavno ste sudjelovali kao glazbeni stručnjak u showu na RTL-u ‘Hrvatski broj jedan’. Kompletan show bio je posvećen domaćoj popularnoj glazbi što je na neki način presedan u posljednjih 25 godina kada govorimo o televizijskom programu. Kako komentirate sve manju prisutnost domaće glazbe u redovnom programu nacionalne televizije i privatnih televizija?

Drago mi je da sam bio dio tog projekta, prvenstveno zato što smo njime neke od vrijednih i važnih pjesama naše glazbe vratili na televiziju nakon godina, pa čak i cijelih desetljeća ignoriranja. Kao i u puno drugih područja, tranzicija je potisnula struku, ustoličila koncept ‘koga briga’, a glazbenici su se navikli da pristaju na sve što im se ponudi. Tako smo došli do perverzne situacije u kojoj domaće glazbe prividno ima, ali kakve i u kojem kontekstu se ona pojavljuje? To je ključno pitanje, jer dignitet javne profesije kakva je glazbenička se stvara u javnosti, dakle u medijima. A sumnjam da će nam ovo što danas gledamo za 30 ili 40 godina donijeti novog Arsena Dedića.